Piše: Josip Vričko

Nije lako, iako je predsjednik – u žestokoj, inače, konkurenciji – boljeg dijela Bosne i Hercegovine, Miloradu Dodiku. Ratuje, što je možda i logično, budući je za vrijeme rata imao preča posla, na više frontova. Kući i na strani. I baš kao što su najopasniji meci iz vlastitih redova, tako su – logično – i najteži ratovi na vlastitom teritoriju. Mada, pošteno govoreći, dao je tamo previše slobode. Demokracije, takoreći. Udari to u glavu. Eno, na primjer – Mladenu Bosiću! Pa, gdje se to još može javno govoriti da je predsjednik veliki švercer (i, logično, ratni profiter). Dobro, švercer – ali veliki?! I to sve prije nego li se utvrdi koji je pravi – a ratni! – nadimak Predsjednika.

Esdeesovi izvori su prvo obznanili kako su Ga zvali, a nerijetko je i sam dolazio s punim šleperima – Mile Ronhil, a onda Mile dugi Partner – da bi se, na koncu, afirmirala škola mišljenja koja je tvrdila kako se isti uglavnom odazivao na ime Mile kratki Partner. E, tu i jeste problem; velika je, naime, razlika kad švercuješ dugi partner. Jer, onda je svakome jasno kako si veliki švercer. S kratkim partnerom je sasvim drugačija priča. Dok, kad je riječ o Dodikovu umjetničkom imenu Ronhil, nema dvojbi. Nije, istina, precizirano o kojem je riječ – dugom ili kratkom. No, čim vidite Dodika, toga naočita Srbina, odmah vam je jasno da on sve radi na veliko.

Što dijete zna?!

Uostalom, kad su ga god birali, birači su govorili: Mile je krao, ali je i nama dao. Sada kada je malo toga ostalo, sada mu ne daju mira ni familiji. K’o da je mogao svima davati, a da mu djeca kod kuće gladna plaču?! Ali, Bosić je srca kamenoga, pa, eno, tvrdi kako je sinu sredio, ne on, nego Mile, kredit od tri milijuna maraka za njegovu firmu Fruit Eko. Pa, zar bi bilo bolje da se mali Igor bavi, kao tata, cigarama. Ili, ne daj Bože drogom?! Nego voćem! Misli li taj Bosić na današnju omladinu. Zar mu nije jasno da samo zdrava omladina može izgrađivati zdravu Republiku.

Ne želim, mada me sve vuče na tu stranu, biti odvjetnik te ugledne laktaške trgovačke obitelji, pa ću samo citirati jednog drugog znamenitog Srbina, Nikolu Pašića. Kada je njegov sin Rade zamračio nekoliko vagona šećera, novinari su od oca – premijera tražili komentar. “Ma, šta dete zna šta je slatko”, odgovorio je Pašić. A k’o da naš – i Dodikov – Igor zna što su milijuni?! I ima li taj Bosić djecu? Jedu li – ako ih već ima – oni voće. Ili šta… Nisu valjda na dugom, ili kratkom, svejedno, partneru?! Usto, spominju mu brata Gorana, sestru Bogdanu… Ispast će da nitko ništa u RS-u ne bi pušio da nema Dodika! Pa, je li se prije Dodika pušilo u Srpskoj?! Dobro da mu ženu ne diraju. Iako, žena mu ionako nije familija.

dodik_i_zukorlichI, jasno da sve to u Predsjednika izaziva duševnu bol. Jer, ako je netko spreman udariti na Dodike, spreman je – još i jače! – udariti na Srpsku. Ne birajući sredstva! Ni saveznike! Eno, Muamer Zukorlić zaprijeti Predsjedniku da će mu usred slobodarske Bijeljine reći nešto nakon čega više nikada progovoriti neće. I nitko ništa. K’o da je muftija tamo svoj na svome!

Laktaška republika

Nemajući kud, vidjevši da je Semberija šaptom pala, Dodik efendiju zove u Banju Luku, pa da mu tamo kaže sve što hoće. Mada, pitanje je koliko je i tu siguran. Srećom, Mladen Ivanić je na privremenom radu u Sarajevu. Ali, tu je Bosić. On i Zukorlić – a Mile sam.

Zato ga potpuno razumijem što je odlučio formirati slobodnu i samostalnu Republiku Srpsku. Baš kao i drug Tito nekad slobodnu Užičku Republiku. Brozova nije imala stalne granice, a trajala je 67 dana, kada su se partizani povukli prema Sandžaku. Koliko će ova Dodikova trajat, pokazat će povijest. No, već je sada, nakon što smo čuli Zukorlića, sigurno da se Mile neće moći povući prema Sandžaku. Osim, eventualno, kad je muftija u Bijeljini.

 

(oslobodjenje.ba)