Zmijsko leglo korupcije

3

Piše: Gojko Berić

Uz ratne zločine, korupcija je najeksploatisanija tema u javnom govoru o stanju u Bosni i Hercegovini.

Ova pošast je poprimila takve razmjere da je postala državni neprijatelj broj 1, opijum za sve elite – od političke vlasti, pravosuđa i zdravstva, do univerzitetskih profesora, agencija za privatizaciju, policije i inspekcijskih službi.

Korupcija je urušila društveni moral i druge civilizacijske vrijednosti i podstakla kriminal i nasilje. Na stotine ljudi iz svijeta politike, diplomatije, finansija i biznisa posjetilo je našu zemlju i ne sjećam se da je iko od njih propustio da ukaže na korupciju kao najozbiljniju smetnju na putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji, smetnju koja taj put čini tako sporim, neodlučnim i traljavim. Svima je jasno da je korupcija u BiH stvar političkog karaktera, pojava ugrađena u politički sistem, pa ne čudi što upravo naši političari o tome govore najmanje i sa najmanje strasti. Sada je, izgleda, dogorjelo do nokata, a očekivati da će stranački lideri objaviti bespoštedan rat korupciji, pogotovo da će u tome biti dosljedni, doima se kao čista utopija. To je bio jedan od glavnih razloga što je prošle sedmice Kongres SAD-a otvorio sveobuhvatnu “istragu” o BiH, kojom nije bila obuhvaćena samo korupcija, već i druga frustrirajuća pitanja, poput slobode medija, ljudskih prava, nepotizma, terorizma, reforme pravosuđa i izbornog zakona. Saslušan je niz kompetentnih ljudi iz raznih međunarodnih institucija, pri čemu je iskorjenjivanje političke korupcije označeno kao pitanje svih pitanja.

Za nas je slaba utjeha što korupcija nije ništa manja u susjednoj Hrvatskoj, ali ona je članica Evropske unije i nije u nekoj posebnoj obavezi da zbog toga nekome polaže račune. Korupcija nagriza i Srbiju. Bilo je ljudi, poput Filipa Davida (“Kuća sećanja i zaborava”), koji su na tu pošast upozoravali još prije gotovo dvije decenije, ali se politička vlast pravila gluha na takva upozorenja. A evo šta je Filip David tada pisao: “Kada kriza traje ovako dugo, kao što traje naša, i krug odgovornosti se širi. Više ne obuhvata samo one koji su na vlasti i njihovu pohlepu, korumpiranost, politički primitivizam, i ne samo opoziciju i njenu neodgovornost, narcizam i nadutost, nego i mnoge građane ove države…”

Kriza “dugog trajanja” je, po prirodi stvari, i u BiH proširila krug odgovornih. Radi boljeg razumijevanja njihove pojave i njihove moći, vrijedi navesti dio iz jedne kratke analize hrvatske književnice Dubravke Ugrešić (“Štefica Cvek u raljama života”) koja povremeno predaje na američkim i evropskim univerzitetima i piše za evropske novine i časopise: “Postjugoslavensko društvo je osobito problematično, jer je i jugoslavenski komunizam bio različit od drugih komunističkih zemalja. Najjednostavnije rečeno, u Jugoslaviji se moglo pristojno živjeti, u Sovjetskom Savezu i Bugarskoj nije. Upravo zato Jugoslavija i nije imala jednu disidentsku intelektualnu elitu kao Poljska, Čehoslovačka, Rusija… i zato je promjene (rušenje Berlinskog zida) dočekala nespremna. Tu je započeo pljačkaški rat, rat za vlast odnosno raspodjelu materijalnih dobara. Okolnosti su domaćim pljačkašima išle naruku, jer je pljačka protumačena kao logičan raspad multinacionalne i multikulturne zajednice, a sve na fonu borbe protiv komunizma i za nacionalno osamostaljenje. Tako je pljačka dobila politički legitimitet. Zato ni sve ubice nisu procesuirane, zato i nije došlo do moralne katarze. Kako je i moglo kad su vrijednosti preko noći promijenile predznak: ubice su postale heroji, ordinarni lopovi poslovni ljudi, a polupismeni učitelji ministri kulture… Što se tiče medija, njihova uloga je zločinačka. Kad bi postojao sud za mentalne zločine velikih razmjera, mediji, gotovo svi, našli bi se na tom sudu. Vlast voli i potkupljuje novinare, novinari vole vlast jer ih hrani. Odgovorno novinarstvo je u zanemarivoj manjini.”

Još davne 2004. godine Policijska misija Evropske unije u BiH instalirala je telefonsku liniju nazvanu “Krimolovci”. To je značilo da građani, besplatnim telefonskim pozivom na odgovarajući broj, uz garantovanu anonimnost, mogu da krenu u lov na ovdašnje kriminalce, utajivače poreza, na korumpirane političare, univerzitetske profesore i inspektore svih vrsta. Tadašnji britanski ambasador u Sarajevu Jean Clift nas je uvjeravao kako u njegovoj zemlji identična telefonska linija postoji još od 1988. godine i da je pomogla u blizu 45 hiljada slučajeva hapšenja kriminalaca. Problem je u tome što svijest našeg prosječnog građanina nije na nivou jednog Engleza ili Škota, ali nismo ni toliko glupi da ne kužimo kako je smiješno da mi, građani, otkrivamo i prijavljujemo kriminalce onima koji ih štite od suđenja i zatvora. Ipak, poštujući svoju građansku obavezu, odazvao sam se pomenutom apelu, odričući se i zagarantovane anonimnosti. Učinio sam to tako što sam u Oslobođenju objavio kolumnu pod naslovom “Prijavljujem!”, u kojoj je, između ostalog stajalo: “Policijskoj misiji Evropske unije prijavljujem sve bosanskohercegovačke političare koji su, zarad svoje lične materijalne koristi, zloupotrijebili svoj položaj tokom ili poslije proteklog rata. Ima ih u svim strankama, a u one tri koje ‘štite’ interese svog naroda – najviše. Sumnjam da bi svi mogli stati čak i u jedan oveći zatvor.”

Naravno, svoju “prijavu” mogao sam vezati mačku o rep, od nje nije moglo biti ništa, ali računao sam: ako nas kreatori takvih i sličnih sugestija i apela mogu praviti budalama, možemo i mi njih. Ne tako davno, odgovarajući na pitanje jednog novinara koliko u BiH ima Sanadera, visoki predstavnik Valentin Inzko je odgovorio: “Četrnaest!”, aludirajući na postojanje četrnaest premijera na raznim nivoima vlasti. Jedan profesor Sarajevskog univerziteta, kompetentan za vasionska osmatranja, pričao mi je da američki obavještajni sateliti mogu da sa nezamislivo velike visine “pročitaju” šta, recimo, piše jutrošnje Oslobođenje. Ako je to tačno, onda američki finansijski agenti, koji se bave tajnim tokovima novca, sigurno znaju ko su Sanaderovi dvojnici među našim političkim liderima. Pa neka američka administracija to otkriće konačno objavi.

 

(oslobodjenje.ba)