Neue Zürcher Zeitung donosi opširan tekst o “Andrićgradu”. Jugoslovenski Nobelovac Ivo Andrić dobija “svoj grad”. Kritičari u tome vide nacionalistički srpski projekt. Teško da bi Andrićgrad obradovao Andrića.

Scena nije za krhke i nježne duše. U svom remek djelu “Na Drini ćuprija” Andrić nepodnošljivo detaljno opisuje nabijanje na kolac i mučnu smrt srpskog seljaka Radisava. Bestijalna kazna, jer je Radisav sabotirao gradnju mosta, koju su naredili osmanski vladari. Taj dio knjige je najpoznatiji i najupečatljiviji od svih priča koje oslikavaju kroniku života u Višegradu.

U Višegradu su naravno ponosni na Ivu Andrića. Nevjerojatno prisutni su njegovi portreti na zidovima kuća, sa citatima. Ali na portretima heroja priča ne završava. Sada se u njegovu čast gradi, ni manje ni više, već cijeli Andrić-grad.

Idejni tvorac cijelog projekta je režiser i muzičar Emir Kusturica. Građevinski radovi počeli su u junu 2011. a trebali bi biti dovršeni 28. juna, tačno na stogodišnjicu od atentata u Sarajevu.

“Postoji puno Nobelovaca na svijetu, ali samo jedan sa svojim gradom”, kaže Ljubomir Jelesijević. Vodi nas kroz Andrićgrad i predstavlja nam Andrić-Institut. Novoosnovani institut posvećen je filmu, historiji, orjentalizmu i književnosti. To je jedan od 50 objekata nastalih na 17.000 kvadratnih metara grada iz mašte, čija je gradnja koštala 20 miliona eura. U gradu su pozorište, kino multiplex, knjižara, hotel, razni restorani i srpska pravoslavna crkva (minijaturni model manastira Dečani s Kosova). “Andrićgrad odslikava historijsko putovanje”, pojašnjava Jelesijević. “To se poklapa sa Andrićem koji je u svojoj knjizi obradio pola vijeka historije BiH”.

Kameni svijet različitih stilova

Posjetitelju se otvara svijet sa puno uličica i različitih epoha. To jekameni suživot bizantske, osmanske, neoklasicističke i habsburške arhitekture. U gradu je mjesto našao i jedan renesansni trg.

“Zbog Osmanlija ostali smo uskraćeni za renesansu” žali se Jelisijević, “ali sada ćemo Andrićgradu ponovo vratiti tu epohu”. Ogromni mozaik na ulazu u kino pokazuje Kusturicu sa svojim političkim saveznikom i financijerom – predsjednikom RS-aMiloradom Dodikom, kako zajedno vuku konop na jednu stranu, istupajući protiv nevidljivog protivnika.

Protivnici ovog projekta nazivaju Andrićgrad “Disneylandom na Drini”. Tvorci Andrićgrada više su suočeni sa optužbom da sami pišu historiju regije. Kusturica, koji je odrastao u Sarajevu i koji je bošnjačkog porijekla, je za mnoge muslimane izdajnik.

016426540_40100

On se nije samo pokazao kao netko tko se divio Miloševiću,Karadžiću i velikosrpskoj ideji, već se 2005. godine krstio u Pravoslavnoj crkvi. Mnogi se pitaju zašto u Andrićgradu nema džamije, tim prije što su muslimani Bošnjaci sve do najnovijeg rata, odnosno protjerivanja i ubijanja od strane srpskih nacionalista, činili većinu stanovništva na tom prostoru.

U Višegradu, naseljenom uglavnom Srbima, o tome ništa ne možete čuti. Ali drukčija je situacija u malim muslimanskim selima kao što je Mededa, 15 km jugozapadno od Višegrada, gdje smo susreli vlasnika restorana Zahida Rešića.

“I džamija spada u historiju Višegrada”, kaže on i dodaje da ovako Višegrad ispada jednostrano srpski grad. Ljudi za drugim stolom nijemo i s odobravanjem kimaju glavom.

Čiji je Andrić?

U vezi sa sporom oko srpske slike grada su i kontroverze oko toga čiji je Andrić. Jasan odgovor u slučaju Andrića, koji dolazi iz hrvatsko-katoličke obitelji, koji je rođen u Travniku, odrastao u Sarajevu, svoje knjige pisao u Beogradu i izjašnjavao se Jugoslavenom, nije jednostavan. Ali ovaj pisac, koji je pluralizam, jedinstvo i multikulturalnost svoje zemlje otvoreno pozdravljao, bogatim rječnikom opisivao i kao Jugoslaven simbolizirao, za mnoge nacionaliste nije bio oportunist.

Nijednog jugoslavenskog pisca rivalizirajuće etničke grupe nisu toliko svojatale, instrumentalizirale i reinterpretirale kao Andrića. To što Andrića često nazivaju srpskim piscem, povezano je sa ekavicom, na koju je prešao nakon preseljenja u Beograd, pojašnjava turistički vodičBranislav Andrić. Ivo Andrić je osim toga 1914. pristupio “Mladoj Bosni”, kojoj je pripadao i Gavrilo Princip.

Kod bosanskih muslimana Andrić nailazi na skepsu. Hikmet Karčić, mladi pravnik i borac za ljudska prava smatra da je Andrić imao doprinos u širenju mržnje prema muslimanima. Kao primjer je naveo brutalnu scenu nabijanja na kolac iz Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”. Karadžić, po njegovom mišljenju, nije bez razloga dijelio odlomke iz Andrićevog romana svojim jedinicama, kako bi im ojačao moral. On kaže da je u ratu u Bosni i Andrićevim pričama prisutna ista poruka, koja glasi: “Vrijeme je za osvetu nad Turcima”, kako su srpski nacionalisti u ratu devedesetih nazivali muslimane.

Spor oko Andrića je ponovo rasplamsan. Glavna ulica u Andrićgradu nazvana je “Mlada Bosna”. To ne vodi ka stvaranju mostova između zavađenih strana. Ali etnički jaz je brzo pokopan kada je u pitanju novac. Tako mostu u Višegradu, koji od 2007. stoji pod zaštitom UNESCO-a treba vratiti stari sjaj i to milionskim investicijama koje je osigurala turska agencija za razvoj Tika. U Višegradu, gdje su prije dva desetljeća brutalno izbrisani i uništeni svi tragovi života muslimana, nikome ne smeta što novac dolazi iz Turske.

“Višegrad – etnički očišćen grad”

Neue Zürcher Zeitung je uz ovaj tekst objavio i članak “Višegrad – etnički očišćen grad”. U članku se spominje Hikmet Karčić koji kaže kako mrzi taj grad. Ovaj 26-godišnjak potječe iz stare višegradske porodice. Ni na jednom drugom mjestu kao na ovom nije dosljednije i brutalnije provedena politika etničkog čišćenja. “Višegrad je za muslimane poput mene izgubljena teritorija i poprište genocida”, kaže Karčić.

Dodaje da se rijetko koji musliman vratio u Višegrad i da u njemu nema budućnosti za nesrbe. I zaista, tamo sada živi svega 12.000 stanovnika, dok je u ovoj općini prije rata živjelo dvostruko više ljudi.

Čuvena na Drini ćuprija – Višegradski most bio je također poprište smrti i progona. Muslimani su tamo, ne zna im se točan broj, dovođeni, pogubljivani i bacani u rijeku. U mjestu Bikavac je u junu 1992. izvršen jedan od najstrašnijih masakara posljednjeg rata, kada je najmanje 60 muslimana, većinom žena i djece zatvoreno i zapaljeno u jednoj kući.

Karčić je uzeo sebi za zadaću da održi sjećanje na taj zločin. U maju 2012. je na privatnom bošnjačkom groblju napravio spomenik na kojem je pisalo: Svim ubijenim i nestalim bošnjačkim žrtvama, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida. Mnogi srpski političari doživjeli su to kao provokaciju.

Početkom godine su gradske vlasti poslale policiju da sa spomenika izbrišu riječ genocid. Karčić smatra da to nije samo povreda privatnog posjeda već i da jasno pokazuje da u službenom Višegradu ne postoji zanimanje za suočavanje s prošlošću i zločinima.

 

(Radiosarajevo.ba)

Komentari