Bilo jednom na Bjelašnici: Đe ćeš mladu vraćat’

Piše: Samedin Kadić

Pitam vas, dragi čitaoci, da li vam se ikad dogodilo da dok mrku kahvu iz findžana srčete i čitate/slušate još crnje vijesti iz domovine i svijeta − posumnjate da vam je neko podvalio živote jer ste sigurno u mladosti bili begenisali nešto mnogo, mnogo ljepše.

Iako će se usputni turisti i površni građani na pomen Bjelašnice i bjelokapića odmah prisjetiti izvikanog nakurnjaka, potcijenjene gange, nespaljene umoljanske džamije, apokaliptičnog Lukomira ili Saliha Foče, dekana Filozofskog fakulteta, zagledanog, prema njegovom vlastitom svjedočenju u „Dnevnom avazu“, manje u Istanbul a više u Bizant – ovdje nije riječ o tome.

Nije besjeda ni o hodžama kojih je među bjelokapićima uvijek u izobilju bilo (Mujo ef. Berilo svojim džematlijama, hrasničkim mještanima, ima običaj reći kako znanje dolazi “odozgo”), niti o visprenosti tih napaćenih gorštaka koji su znali kako preživjeti pred neumoljivim stihijama prirode (E. Bloch veli: “Nužda uči misliti”), niti o antikvarnom almanahu tog preživljavanja (živjelo se od zemlje i sa zemlje: na volu se gonila drva, vlake, sijena, đubreta i žita i jednom se godišnje najesen s'lazilo u Sarajevo da se s konjem oćera sira i masla i doćera kahve, šećera i gasa; sijali se ječam, pšenica i zob; ali se od kumpjera na Bjelašnici živjelo gdje se čvrsto vjera držala i Allah džellešanuhu poštovao, a žene krile od muškaraca koji ne poste).

Lijepa Šaćira

Podrugljivo predanje čuva sjećanje na događaj prije mnogo ljeta (vitre su još u pšenici davane, i to u okama i ungama, a kasnije i u kilama nakon što ju je – kilu − iz Sarajeva donio nekakav Tandžo Aljović) kada je jedno mlado bjelokapićko momče (nazovimo ga Duranom) begenisalo na proputovanju do Hercegovine lijepu Šaćiru iz gatačkog kraja. Znam da će lokalni poznavaoci prilika uzviknuti otkud bjelokapići čak u gatačkom kraju, ali nemamo ovdje mjesta da opisujemo sve čudne okolnosti što su uzrokovale taj dugi put.

I ostanu bjelokapići, među njima i mladi Duran, na konaku kod Džafer-age, oca Šaćirinog, gdje se po akšamu iskupi lijepo sijelo. Bjelokapići, pobožan svijet, odmah na prvom gutljaju kahve otpuhnuše: “Eto za heftu ramazana, valja ga na ovom kijametu ispostiti”, na šta se zblehnuše junački Gačani, a, bijesan zbog evidentnog propusta, Džafer-aga viknu ljutito: “Kad ga je već đavo donio, ima da ga posti i malo i veliko!”

(Ima ta priča o Gačanima. Navodno je nekad davno neki probisvijet doćer'o devu u Gacko. Okupilo se i staro i mlado, gledaju u grbato čudo i niko ne zna šta je. Dok se neko ne domili da pozovu najmudrijeg Gačanina, nekakvog Ibrahima. Vele: “Ako on ne zna, niko ne zna.” I stiže Ibrahim aga s bijelom bradom k’o u indijskih učitelja joge, kruži oko one deve, zagleda je i duma pa širi ruke: „Ako ovo nije džuma, ja ne znam šta je.“)

I zagleda se Duran u lijepu Šaćiru, a dogodine je i zaprosi i na prstenu svadbu odgodi do petnaest dana dok se ne vrati na svoju Bjelašnicu i pokupi kićene svatove. Ne bi svatovima drago, jerbo crna koševina bijaše u punom jeku, a eto uskoro i ramazana. Isto tako znadoše da je grehota đuvegiju ostaviti da čeka. Osedlaše konje i krenuše pro sinjih planina. I sve prođe u najboljem redu, Džafer-aga ih primi poslije dvodnevnog puta onako kako takvom domaćinu i dolikuje. Konačiše te ujutro rano izvedoše mladu pod bijelim duvakom i krenuše na dugi i iscrpljujući put.

Mlada se klatila na bijelom konju pod bijelim duvakom, a čuvaše je Duranova strina Zlatka, koja je noć prije mladu upoznala. (U ona davna vremena mladoženja nije smio zaleći s mladom dok ih hodža ne vjenča. Ali se na hodžu znalo dugo čekati, što je, razumljivo, izluđivalo mladoženje. Za svaki slučaj, mladu su čuvale starije žene. Nekakav, čini mi se da je od Pamuka ili Fatića, nije mogao iščekati hodžu pa se uzverao na čardak gdje je noćivala mlada s tetkom mu, ali pogriješi, jadna mu majka, i skoči na tetku. Kad je ova zapomagala, baci se mladoženja s pendžera i osta hrom za vascijeli život.)

Žensko k'o žensko

I vratiše se kićeni svatovi na rodnu Bjelašnicu, otpočinuše kratko, a kad žene skidoše duvak s nagizdane mlade, imadoše šta vidjeti, žalosna im majka: nije lijepa Šaćira, već seka joj, suhonjava Saja. Kad to rekoše Duranu, kad se nije šlagirao:

– Šta je ovo, ljudi moji?! Nisu mu zar podvalili Saju?!
– Podvalili, nema šta drugo, ubiće Džafer-agu, hoće dina mu i imana!
– Ubiće on tebe – odvrati ga hadži Murat.
– Đe ćeš mladu vraćat’, sve će nas pobiti – pomisli iznureni svat Suljo.

Oćeraće ih puškama Hercegovci, jednom kupljeno više se ne vraća. (Poznato je da Hercegovci vole kidisati na kićene svatove, a poslije raspredati duge pjesme o svatovskim grobljima.) Ko će se vraćati u jeku koševine, a, i da nije koševina, ne voli seljak dangubiti, po tome se pozna. Dok ne reče hadži Murat:

– A bogami, Durane, žensko ko žensko.

Na to će i Suljo:

– Ja sam se triput ženio, vazda isto strad’o.

Krenuše uvjeravanja, ali Duran jok i jok, samo ići nazad i vratiti mladu.

– Crn mu obraz vazda bio – reče hadži Murat o Džafer-agi – ali ja kuveta da se vraćam nemam. Dijete, uzmi Saju, udebljat će se.

I ponovo krenuše uvjeravanja. Duranov, ispočetka vrlo bučan i emotivan prosvjed, splasnu. Samo mu suza kanu na uzvodnu košulju.

Proživi Duran svoj propisani vakat sa suhonjavom Sajom, je li mu bila “žensko ko žensko” – ne znam, ali pitam vas, dragi čitaoci, da li vam se ikad dogodilo da, dok mrku kahvu iz findžana srčete i čitate / slušate još crnje vijesti iz domovine i svijeta, posumnjate da vam je neko podvalio živote jer ste sigurno u mladosti bili begenisali nešto mnogo, mnogo ljepše.

 

(faktor.ba)

Komentari