Daytonska Bosna – paradigma koju živimo kao da je stvarnost

Dino Abazović , profesor sociologije religije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, za “Slobodnu Bosnu” govori o svojoj novoj knjizi, uticaju religije na društvo, ekstremizmu, dolasku Pape…Dino Abazović i Mitja Velikonja, kulturolog iz Ljubljane, nedavno su za izdavačku kuću Palgrave Macmillan, priredili zbornik tekstova Post-Yugoslavia: New Cultural and Political Perspec-tives (Post-Jugoslavija: Nove kulturne i političke perspektive). Grupa autora sagledava šta je to “postjugoslovenski” prostor i šta je to što nas veže.

“Dijelimo prošlost koja ne mora uvijek biti bojena najbojim ni-jansama i bojama, niti mišljenje o njoj mora završiti u nekoj vrsti utopijske nostalgije. Često je traumatična, ali je zajednička. Pokušali smo otvoriti pi-tanja novih perspektiva i pokazati na kojim poljima dolazi do rekonstrukcije života, a da u našim javnostima to nisu prihvaćena kao politička polja. Mislim da je to politika par excellance. I teatar, i kultura, i umjetnost, i sport… Da-kako, i odnos prema žrtavama, pitanje međunarodne pravde, religijskih iden-titeta, ili dijaspore. Ta pitanja su nama pokazala da je ono što se zvalo Jugo-slavija danas postjugoslovenski prostor. Zato nismo tražili nikakvu vrstu politički korektnih eufemizama tipa ‘jugoistočna Europa’, ‘Zapadni Balkan’ itd. Bilo je interesantno primijetiti da ljudi protok vremena ne tumače. Mi se prib-ližavamo momentu u kojem novi režimi traju gotovo pa pola trajanja SFRJ”, kaže Dino Abazović.

LICEMJERJE EUROPE

Koja je osnovna karakteristika bosanskohercegovačkog društva koje je izgrađeno u tom periodu?

Debata o tome je otvorena još kada su se počele razvi-jati polemike o takozvanom konsocijacijskom pristupu BiH. Najbitnije je bilo razumjeti zašto taj model, nametnut u Daytonu, i šta su njegove posljedice. Mnogi učesnici te debate – što namjerno, što iz neznanja – nisu htjeli uvažiti to kao činjenicu. Od tzv. velike koalicije, autonomije segmenata, prava veta pa nadalje. Danas živimo upravo posljedice konsocijacije. Takvi aranžmani su dije-lom bili dobri za od ranije duboko podijeljena društva kao jedan od mehanizama eventualnog približavanja.

Šta nam je onda Dayton donio?

Dayton je zapravo proširio rascjep u društvenom smislu, i kako vrijeme prolazi, nažalost smo sve više udaljeni jedni od drugih u političkom smislu, umjesto da nas konsocijacijski aranžmani približavaju i navode da surađujemo. U socijalnom smislu, bilo koji drugi identitet koji nije isključivo dat u etničkoj kategoriji, nema nikakvu političku relevanciju. I zbog toga često imamo ne-razumijevanja kada se pitamo zašto se stvari ne mijenjaju lokalnim snagama i zašto su ljudi apatični. Naprosto zato što je nemoguće bilo kakav drugi model preobrazbe prenijeti u političku ideju i implementirati je instrumentima poli-tike u širem smislu, a da nema etnički prefiks. UNDP je objavio studiju koja pokazuje da ljudi smatraju da je sraz, ili jedna vrsta nepovjerenja, između bo-gatih i siromašnih važniji za njihov svakodnevni život od etničkih odnosa. Prvi put pojavljuje se ta konkretna varijabla, koja u političkom smislu nema artiku-laciju. Ni kroz političke partije, ni kroz institucije sistema. U tom smislu, 20 godina kasnije ne ostaje ništo nego da patetično zaključimo – Dayton jeste bukvalno prekinuo ubijanje i ništa više.

No, “međunarodna zajednica” i dalje gleda situaciju u BiH samo kroz tu nacionalnu sliku. Kako to objasniti?

Prvi odgovor je zato što im je tako lakše. Nismo više atraktivni, vijest koja kvari svakodnevni život. U ozbiljnijem smislu gore po nas, barem kada je Europa u pitanju, jeste da se nažalost ništa izvan klasičnog koncepta nacija-država ne prihvata kao relevantan politički postulat. A klasična definicija nacije-države podrazumijeva: jedan narod, jedna teritorija, jedna država. BiH je povijesno, pa i do dan danas, opstala kao izuzetak od općeg pravila. Komparirati BiH u političkom i povijesnom smislu, sa recimo Belgijom ili Švicarskom, napro-sto ne funkcionira. Dešava se na kraju da je taj obrazac europske nacije-države ovdje apliciran kao tri mini etničke državice, ali to niko javno neće da kaže. I to je problem.

Kako se onda mi uklapamo u EU?

To je ono što nazivam direktnim licemjerjem, u ovom slučaju institucija EU. Formalni uvjeti koje BiH pokušava ispuniti se razumijevaju kao dostatni da zamjene procese jačanja institucija, zaustave ekonomsku nefunkcionalost države itd. Nereformirana BiH će nažalost u jednom momentu biti članica EU. Govorim o sistemu vrijednosti i principima koji nisu ono na čemu insistira takozvana međunarodna zajednica. Lokalni donosioci odluka to jako dobro razumiju, i taj njihov sistem prebacivanja odgovornosti s jednih na druge zapravo funkcionira na obostranu korist i domaćih donosioca odluka i tzv. međunarodne zajednice, a ni-kako ljudi koji ovdje žive.

SOCIJALNA DEZORIJENTIRANOST

Rezultat su generacije djece koja rastu ne znajući ništa jedni o drugima. Oni moraju naći načina da opstaju u državi koju im ostavljamo. Trebalo li se plašiti generacija koje dolaze ili da li oni da se plaše svijeta koji nasljeđuju?

Empirijski provjerljiva činjenica je da su nažalost mladi u BiH danas konzervativniji od svojih roditelja, što je strašno samo po sebi. Uzroci konzervativizma, ili jedne specifične vrste zatvorenosti, nalaze se i u onom što se naziva socijalna dezorijentiranost u kojoj su pojedinci, na različite načine, svakodnevno u konfliktu sa normama koje ih okružuju. One su zapravo direktan proizvod onoga što u sociologiji nazivamo neizgrađen vrijednonosni sistem.

Kako se mogu boriti, šta im preostaje?

Ništa drugo nego da podlegnu masi u smislu mobiliziranja grupnog iden-titeta koji daje lažnu sigurnost. Ponekada i fizičku sigurnost, nažalost. Druga stvar, možda i pogubnija, jeste nemogućnost ili besprerspektivnost samoartiku-lacije u određenom smislu. Naši ljudi, ne samo mladi, naprosto izbjegavaju stav-iti sebe u predmet posmatranja. Tako je jer nacionalizam jeste ideologija koja se strogo protivi bilo kakvoj individualizaciji i onda živimo zatomljene kolek-tivne identitete koji su skloni nasilju, generalno. Mladima, šta god to značilo, ne preostaje ništa drugo nego da se utope u kolektivnom, u toj lažnoj sig-urnosti, i čekaju da neka od iskri stvari dovede do usijanja, da dođe do kon-frontiranja. Danas živimo dejtonsku paradigmu BiH kao da je to stvarnost. Dvadeset godina kasnije veliki broj ljudi se ne pita ko, kako i na koji način je proizveo tu realnost. A stvarnost se proizvodi, ona nije datost tek sama po sebi.

 

(kliker.info)

Komentari