Piše: Gojko Berić

Nacionalizam je vjerovatno najučestaliji pojam u bezbrojnim opisima ratova na prostorima bivše Jugoslavije i smatra se glavnim uzrokom njenog krvavog raspada.

Kao da je postao istorijski fatum koji je od Balkana učinio “bure baruta”. U eseju “O nacionalizmu” Danilo Kiš piše: “Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja… Nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izdvojen iz krda, on je nula… U srpsko-hrvatskoj varijanti nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca… Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih; mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari, naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalista je potencijalni borac koji čeka svoj čas…”

Nacionalisti odbijaju svaki stigmatizam na svoj račun, tvrdeći da oni vole svoju zemlju, svoju vjeru i svoj narod, svoju kulturu i običaje, smatraju da je to njihovo prirodno pravo i da u tome nema ničeg lošeg. Sve dok je tako, dok se nečiji nacionalizam svodi na takvo opredjeljenje, ni najzadrtiji kosmopolita ne može protiv toga imati ništa. Međutim, kad o nacionalizmu govori kritički, Kiš ima na umu agresivni nacionalizam koji, u pravilu, završava kao šovinizam, odnosno fašizam. U to smo se uvjerili početkom devedesetih godina. Za ljude koji nipošto ne pristaju da budu dio svog nacionalističkog krda, obično se kaže da su nadnacionalni ili, naprosto, da su kosmopoliti. Između agresivnog nacionalizma i kosmopolitizma stoji oštra linija razdvajanja. Kosmopoliti nisu bili ti koji su devedesetih godina vršili masovna ubijanja civila, koji su osnivali i odvodili ljude u koncentracione logore, koji su pljačkali, silovali i provodili etničko čišćenje, nego su to činili ostrašćeni nacionalisti. Nisu kosmopoliti i “ateizirani komunisti” dizali u zrak bogomolje, kao što to žele predstaviti neki vjerski autoriteti; banjalučku Ferhadiju, samostan Petričevac, Sabornu crkvu u Mostaru i manastir u Žitomislićima srušili su nacionalisti koji su o vratu nosili simbole svoje vjerske pripadnosti.

Prije dvadesetak godina imao sam, na njegovu inicijativu, dug razgovor sa Adilom Zulfikarpašićem. On je smatrao da rata u Bosni i Hercegovini ne bi bilo da je Alija Izetbegović pristao na tzv. istorijski sporazum sa Srbima, o kome su Zulfikarpašić i akademik Muhamed Filipović u Beogradu postigli dogovor sa Miloševićem. Ja sam bio suprotnog mišljenja, argumentujući to činjenicom da je na svim stranama, a pogotovo na srpskoj strani, bilo i previše nacionalista koji su čekali svoj čas i da je rat u Jugoslaviji bio neizbježan. I danas mislim tako. Možda rat ne bi bio tako okrutan i možda bi prije prestao, ali sve je to ostalo u sferi pretpostavki. Bilo kako bilo, nacionalizam je i danas, uz metastazirajuću korupciju, smrtna opasnost za Bosnu i Hercegovinu. Adil Zulfikarpašić je zajedno sa Desimirom Tošićem, Vanetom Ivanovićem i grupom hrvatskih i slovenačkih emigranata bio osnivač Demokratske inicijative, utemeljene 1963. u Velikoj Britaniji, koja je okupljala demokratski orijentirane emigrante iz Jugoslavije. Oni su se zalagali za modernu, pluralističku konfederativnu državu.

Nakon pada komunizma vraćaju se u zemlju, sa političkim ambicijama. To su bili moderni politički Evropljani kakvih među balkanskim liderima nema ni danas. Međutim, takvi ljudi ovdje nisu bili potrebni. Srbi nisu htjeli Desimira Tošića za lidera, nego su izabrali buduće haške optuženike, Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića; Hrvati su doveli na vlast rasistu, Titovog generala Franju Tuđmana. Gostujući nedavno na Televiziji N1, Bakir Izetbegović je rekao kako je vrijeme pokazalo da je najveći dio bošnjačkog nacionalnog korpusa postupio ispravno kad je poklonio povjerenje Stranci demokratske akcije, “a ne tako markantnim ličnostima kakvi su bili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović”. Adil Zulfikarpašić je ostavio za sobom jedinstvenu kulturnu instituciju, Bošnjački institut, a u Srbiji jedna književna nagrada za esejistiku nosi ime Desimira Tošića, velikana srpske građanske i individualne svijesti. Prije tri godine ovim priznanjem je nagrađen Igor Marojević za knjigu eseja “Kroz glavu”. Marojević je u nekim srpskim časopisima bio zabranjeni autor, zbog svog kritičkog odnosa prema “agresivnom srpskom kolektivizmu u kome pojedinac ne znači ništa”. Primajući nagradu, on je citirao Tošića, koji je u jednom intervjuu kazao: “Ja sam u osnovi nacionalista… Hteo bih da Srbija bude bolja, da bude ugledna, kao što je bila”. Ako se nekome čini da u ovoj Tošićevoj izjavi ipak ima nešto sumnjivo, evo komentara samog Marojevića: “Pa, kada bi svi bili takvi nacionalisti kakav je bio Desimir Tošić, ne samo da ne bih imao ništa protiv da svi Srbi budu nacionalisti nego bih ozbiljno razmotrio mogućnost da to i sam postanem”.

U romanu Miljenka Jergovića “Sarajevo, plan grada” postoji poglavlje “Evropa i Central, legenda o dva hotela”, u kojem Jergović piše: “Tek u sekundarnom značenju u svakom sarajevskom dikcionaru Evropa je kontinent koji se polako odmiče od ove zemlje i grada, plove tektonske ploče, i skoro će doći vrijeme da Evropa bude već toliko daleko da je za Sarajlije nigdje neće biti, osim u tom hotelu što ga je po narudžbi trenutka svome gradu poklonio jedan Srbin. Bilo je to vrijeme modernizacije Sarajeva i kulturnog preporoda koji je nastupio s dolaskom Austrijanaca u grad, a gazda Grigorije vjerovao je da će Sarajevo postati nalik Parizu, Beču, Londonu ili bilo kojem drugom europskom gradu samo ako bude izgrađen hotel u čijim će se sobama gost osjećati kao građanin svijeta…”

Sto dvadeset šest godina kasnije, obnovljeni hotel Evropa će postati raskošniji nego ikad, ali nema više gazde Grigorija Jeftanovića, političara, trgovca i veleposjednika, koji je, ako ništa drugo, barem imao iluziju da je, izgradnjom prvog modernog hotela, Sarajevo učinio evropskim gradom.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari