Piše: Sevret Mehmedčehajić

U poplavama su se iskazali dobri momci, a političari – zakazali, opet. Dok su, recimo, kojekakvi štabovi i kolegiji po općinama i opštinama povazdan zasjedali, razmatrali situaciju i pisali saopćenja, mnogi neznani heroji su spašavali ljude, stoku, imanja.

Puno je katastrofičnih, apokaliptičnih, smaka-svijeta-najavljujućih slika iz naše domovine otišlo u bijeli nepoplavljeni svijet u ovih nekoliko teških dana. Strašna je slika mosta kojeg rijeka nosi u Zavidovićima i, onako, bez pola muke, “ugura” ispod drugog mosta. Ili stropoštano cijelo brdo iznad Nemile na kamion i sanitetsko vozilo na glavnoj cesti u državi. Ili cijelo Olovo u vodi, Maglaj, Doboj, Bijeljina, Bosanski Šamac…Ili “lahko gutanje” koje kućama i cijelim naseljima u sekundi učine klizišta.

Taman kada pomislimo da se jedan belaj smirio, sustigne nas vijest o novome: kada je kiša i prestala, naišao je veliki riječni val iz gornjeg toka; kada je nivo vode i splahnuo, “proradila” su klizišta; iako je palo stotinjak litara kiše po metru kvadratnom, nestalo je pitke vode (pa se odjednom pojavila skuplja – uvozna); ako smo malo i zaboravili na ubitačnu političku situaciju, na telki se pojavi neki monotoni (grado)načelnik na nekoj od vanrednih sjednica njegova kolegija i guši nas bezveznom pričom o njegovom “obilasku terena”…

Prkosna od sna

U ovoj nevolji, opet, Bosna i Hercegovina kao da se budi iz Makovog (Dizdara) sna. Vidimo ljude koji se sami organiziraju, u nevolji se okreću jedni drugima, daju puno toga za pomoć drugima… Ne čekaju štabove.

Vidimo ljude koji su ostali bez ičega, ali se zahvaljuju Bogu na ostavljenim životima. Tuga je osjetna na svakom koraku, ali i borba protiv “stanja prirodne nesreće”, kako u zakonima tepaju ovoj katastrofi.

Nekako se pokrenula i ta mašina od malo države što nam je ostalo. Kada komesar policije vrlo autoritativno i ozbiljno upozori pljačkaše i kriminalce da će policajci biti radikalni u borbi protiv njihova zla, osjeti se neko olakšanje.

No, kako snijeg ne pada da (samo) prekrije brijeg, tako je i ova poplava svašta izbacila na površinu.

A mi?

Nisu li oni nesretnici u Živinicama, koji u nabujalu rijeku bacaju vreće smeća samo maskote opće naše neodgovornosti prema sredini u kojoj živimo? Zar se nismo svi već nabacali, ne vreća, nego tona smeća na izletištima, dernecima, na ulicama? Nije li ta činjenica gotovo jednako apokaliptična kao i scene nestajanja u klizištu cijelog sela Šerići kod Zenice?

Nismo li godinama pasivni posmatrači eko-šarlatanstva lijepe male armije lezihljebovića, koji se kobajagi brinu o našem okolišu skupim konferencijama, okruglim stolovima, “kampanjama javnog zagovaranja” i sličnim izumima za  osvajanje grantova budžeta države koje mi punimo? Nisu li naše neposađene goleti u nekada prelijepim šumskim prostranstvima već davno pretvorili u klizišta upravo takvi “snalažljivci”?
Zar se nismo dovoljno nauplaćivali nekih renti za pogodnost lokacije, naknada za ovo i ono, a u gradovima nam nema kako treba ni odvoda? Zar nam nije više dosta finansiranja švalerancija, megalomanskih fix-ideja i drugih stupidarija gradskih očuha, a nemamo ni pristojne kante za smeće?

Dobri momci i djevojke iz Oružanih snaga

U poplavama je, u najružnijem obliku, demonstriran naš nakaradan odnos prema zemlji i prema državi u kojoj živimo. Svi odreda smo ga, svjesno za neki sitni šićar, ili nesvjesno linijom manjeg otpora i oportunistički, usvojili: zemlja je ne samo mjesto na kojem živimo, nego i objekat naše nezajažljivosti iz koje uzimamo, bez ikakvih ograničenja, sve što nam je potrebno. Država – to je servis koji nama treba da dadne sve, i to lahko i jednostavno, a mi nju možemo zavrnuti za poreze, doprinose i štošta drugog i još da ispadnemo – snalažljivi!

U poplavama su se iskazali dobri momci, a političari – zakazali, opet. Dok su, recimo, kojekakvi štabovi i kolegiji po općinama i opštinama povazdan zasjedali, razmatrali situaciju i pisali saopćenja, mnogi neznani heroji su spašavali ljude, stoku, imanja. No, kao u svakoj priči o dobrim momcima, najmanje ih je bilo na ekranima i bajtovima. Ta su mjesta, naime, rezervirana (i dalje) za ublehaše.

U poplavama su se u najboljem svjetlu pokazali hrabri momci i djevojke iz Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Njihova hrabrost je nadmašila čak i viteštvo ratnika, jer su, naprimjer, naši piloti letjeli u svojim šklopocijama onda kada se EUFOR-ovi piloti u supermodernim helikopterima nisu smjeli ni podići sa zemlje.

U poplavama se, više nego u bilo kakvom političkom, intelektualnom ili kojem drugom pogledu, dokazala sva nesposobnost naše vlasti, ne samo zbog njezine poslovične nezainteresiranosti, nego i zbog nakaradne rascjepkanosti sistema, koja je proizvela efekat tora i totalnog odsustva  volje da se ima elementarna informacija o događanjima u susjednom toru. Koliko li bi samo dobara bilo spašeno da je, recimo, civilna zaštita funkcionirala jedinstveno na cijeloj teritoriji države kao što je vojska funkcionirala!

Paradoksalno, najveću štetu u ovim poplavama pretrpjeli su upravo krajevi pod vlašću najvećih razbijača domovine (Doboj, Bijeljina, Bosanski Šamac, Modriča…), koji se svojski trude da razvale sve što afirmira državu Bosnu i Hercegovinu.

O glavu narodu, opet, kome li drugom.

(Bportal.ba)

Komentari