Piše: Jusuf Trbić

 

Dugo je već kako su Bošnjaci na ovim prostorima nepoželjan narod, pa ih guraju, potiskuju, ubijaju, progone, zatiru, negiraju, kako im brišu prošlost, jezik, kulturu, identitet. Sve ne bi li nekako uvjerili sebe i druge da Bošnjaka nema i da ih nikad nije bilo. Zar je malo ljudi i događaja iz istorije koji su Bošnjacima bili doskora nepoznati, jer im nisu dali da saznaju? Zar je malo umnih ljudi, graditelja, pjesnika, filozofa, državnika, junaka u bosanskoj i bošnjačkojh istoriji za koje ni mi, što se često družimo s knjigama, nismo znali, jer nam nisu dali da znamo?

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine jedan su od najsvetlijih primjera hrabrosti, slobodoumlja, građanske tolerancije i otpora fašizmu koje je dvadeseti vijek zabilježio. A za njih, ipak, skoro da ništa nismo znali, o tome se nije pričalo, o tome se nije učilo u školama. I dok nove srpske elite čak i okorjele fašističke sluge pretvaraju u antifašiste, o herojskoj borbi bosanskih muslimana da zaštite svoje komšije Srbe – neće ni riječ da kažu. I to nije bilo prvi put da dobri Bošnjani pokažu svoju toleranciju i brigu za komšije. Ovih dana se, posebno u srpskoj javnosti, mnogo govori o Gavrilu Principu i atentatu na Franca Ferdinanda, ali nisam vidio da neko pominje herojske akte muslimana toga vremena. Jer, nakon atentata, austrijska vlast je počela teror nad Srbima , posebno u pojasu na granici prema Srbiji i Crnog Gori, a već 4. jula 1914. godine protiv toga je javno ustao reis-ul ulema Mustafa ef. Čaušević, čiji je apel objavljen u sarajevskom alhamijado časopisu «Jeni mishab» ( Nova baklja) pod naslovom «Proglas muslimanima». Odmah se oglasio veliki broj muslimanskih vjerskih, političkih i kulturnih prvaka, ali i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, i svi su oni tražili da se zaštite Srbi od progona. Zahvaljući tome, već 26. jula ukinut je u Sarajevu prijeki sud koji je sudio Srbima.

Ali, čim su se stabilizovale prilike u novoj kraljevini, progoni muslimana su počeli dobijati na intenzitetu, pa je do 1941. zabilježeno devet genocida nad ovim nesretnim narodom. Ipak, to dobre Bošnjane nije spriječilo da opet reaguju na isti način već u ljeto 1941. godine, kad je NDH počela s masovnim progonima Srba u Bosni. U Sarajevu je 14. avgusta te 1941. godine Skupština udruženja ilmije ( muslimanski vjerski službenici) «El Hidaje» usvojila rezoluciju koja konstatuje teško stanje srpskog stanovništava, što su potvrdile i dvije konferencije muslimanskih kulturnih društava i javnih radnika. U tekstu koji je napisao Mehmed ef. Handžić, u saradnji sa Kasimom ef. Dobračom, postavljaju se i zahtjevi ustaškoj vlasti da se s progonima prekine, da se spriječi izazivanje međunacionalnih sukoba i kazne odgovorni. Nedugo nakon toga u Prijedoru ( u kojem i danas Srbi šute o strašnim zločinima nad Bošnjacima) potpisana je ( 23. septembra) Muslimanska rezolucija, kao apel protiv progona Srba i ostalih građana, a zatim je u Sarajevu, 12. oktobra, 108 najviđenijih Bošnjaka  potpisalo sličnu Rezoluciju.  Među njima su bili   predstavnici svih tijela Islamske vjerske zajednice i svih muslimanskih organizacija i udruženja. Tekst je umnožen i upućen ustaškim vlastima, ali i širom Jugoslavije.

Reakcija ustaške vlasti je bila žestoka. Pavelić je javno zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama nego što će se ustaška vlast odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, zaprijetio je da će sve potpisnike poslati u logor. Ali, oni nisu odustali, ni kad su ih počeli zatvarati i istjerivati s posla.

Sljedeća takva rezolucija potpisana je u Mostaru 21. oktobra 1941. godine  (u saradnji s Džemalom Bijedićem), a onda je usvojena i banjalučka, 12. novembra. Njeni autori nisu se ustručavali da zločine i zločince nazovu pravim imenima, a oštro su osudili ustaška ubijanja, zločine i progone Srba i ostalih građana, tražeći odgovornost i navodeći primjere kako su ustaše, s muslimanskim fesovima na glavama, vršile pokolje Srba, da bi krivica pala  na muslimane. Taj tekst je toliko oštro napisan, da i danas izaziva čuđenje. Kako su im se banjalučki Srbi odužili– vidjeli smo u posljednjem ratu.

Ubrzo zatim objavljene su i Bijeljinska i Tuzlanska rezolucija, kao reakcija na pokolj muslimana Koraja. Bijeljinska rezolucija objavljena je 2. decembra, samo četiri dana nakon tog strašnog pokolja, koji se dogodio 28. novembra, ali u  tekstu nema ni traga mržnje. Naprotiv. Potpisnici, 74 najviđenija muslimana Bijeljine, ističu da su stotinama godina živjeli u slozi sa svima i žele da se tako i nastavi. Tu piše i ovo : « Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati, tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbijeđen siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.»  Potpisnici traže da se pruži zaštita života i imetka svim građanima  i da se postradalima što hitnije pruži sva potrebna pomoć. Zahtijevajući da se što prije prestane sa osvetom i istrebljenjem drugih, potpisnici zaključuju ( i ispisuju to velikim slovima) : «SPAS BOSNE LEŽI U BRATSTVU A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI.»

Devet dana nakon Bijeljinske, potpisana je i Tuzlanska rezolucija, koja je takođe imala veoma oštar ton. A Tuzlaci nisu stali samo na tome. Već početkom januara saznalo se da ustaše spremaju veliki pokolj Srba u Tuzli, kao odmazdu za to što su četnici streljali grupu ustaša na Ozrenu. Bilo je planirano da se, uz pomoć ustaša zloglasnog Vječeslava Montanija, 6. januara digne u vazduh pravoslavna crkva puna vjernika, a zatim da se razori kompletna Srpska varoš u Tuzli i stanovništvo otjera u logor. Svojom odlučnom akcijom to je spriječio tuzlanski muftija Muhamed ef. Kurt, a njemu su se pridružili i neki od uglednih tuzlanskih Hrvata.

Uz ove Rezolucije ( Sarajevo – dvije, pa Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina i Tuzla), potpisana je i Rezolucija za zaštitu Roma, u Zenici 26. maja 1942. godine.

Te su Rezolucije bile toliko značajne, da je i kralj Petar II Karađorđević, još u toku rata, na petom Svesrpskom kongresu u Čikagu, rekao : «Mi, Srbi, ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš najugledniji muslimani.» Čak je i Draža Mihajlović, u proglasu 1944. godine, istakao da su muslimanske rezolucije «primeri svesti i građanske hrabrosti.» To je onaj isti Draža Mihajlović koji je naredio svojim snagama da bez milosti progone i ubijaju muslimane. Jednog od potpisnika Banjalučke rezolucije, Muhameda Tabakovića, četnici su vezali za kuću i živog zapalili. A u ovom ratu, pokušali su na ulici, pred prolaznicima, zaklati posljednjeg živog potpisnika te rezolucije Mehmeda ef. Zahirovića, koji je ostao živ zahvaljujući samio ličnoj hrabrosti.

Kako su prošli Bošnjaci, pogotovo u Prijedoru, Banjoj Luci i Bijeljini, i kako su prošle njihove bogomolje, to smo vidjeli.

U Drugom svjetskom ratu, prema istraživanjima Dedijera, Žerjavića i Kočovića, ubijeno je 103.000 muslimana, ili 8,1 posto kompletne populacije, po čemu su oni, nakon Jevreja, bili najveće žrtve. Po završetku rata komunističke vlasti su incijatore i potpisnike Sarajevske rezolucije proglasili izdajnicima. Tako su Bošnjaci opet bili kažnjeni zbog svoje hrabrosti i tolerancije. Pitanje : zašto o svemu tome nismo čitali i učili o školama, a morali smo znati napamet imena drumskih razbojnika u Srbiji u turskom vaktu – ostaje bez odgovora. Kao i pitanje : zašto bar danas srpski političari, istoričari i novinari ne progovore o tome?

Odgovore na ova i druga pitanja znamo i mi i oni. Oni neće da govore. Imamo li mi pravo da ćutimo?

Komentari