Piše: Gojko Berić

Nakon dugog kruženja Bosnom i Hercegovinom, bauk zvani Zakon o radu stekao je krajem prošle sedmice mjesto u pravnom sistemu zemlje, za sada samo u federalnom entitetu. Front radničkog otpora njegovom usvajanju u federalnom Parlamentu, organizovan pod metaforičnom sindikalnom parolom “No pasaran!”, uz uzvike “Ne daj se, radnička klaso!”, nije izdržao. Četvrtak je, da podsjetimo čitaoce, bio dan odluke. Vijest da je Zakon prošao u Domu naroda, razjarila je nekoliko hiljada radnika, ali nakon višesatnog boravka na ljetnom suncu, naguravanja s policijom i pokušaja da prodru u zgradu Parlamenta, u njima više nije bilo snage. Shvatili su da su uzalud došli u Sarajevo, a sutradan je priča bila završena – novi Zakon o radu usvojen je i u Predstavničkom domu. Savez samostalnih sindikata BiH najavljuje protuudar – generalni štrajk, ali teško da će to vratiti stvari na početne pozicije, čija je perspektiva bila – haos i propast. Nije problem srušiti Novalićevu ili bilo koju drugu vladu. Ali, šta je alternativa usvajanju Reformske agende? Mogli smo i dalje izbjegavati da uzmemo u ruke taj vreli krompir. Ali, šta bismo sutra jeli ako bi nam MMF zbog toga uskratio nove tranše kredita? Novca nedostaje na sve strane, a sistemska implementacija Reformske agende je uslov da dobijemo i neku paru iz fondova EU. Nijedan strani kapitalista neće željeti da u Bosni finansira neki razvojni projekat ako ovo i dalje bude zemlja bezakonja i nemira, stalnih štrajkova i sukoba etno-političkih garnitura. Sada je voda došla do grla, nikome nije do utapanja, ali su mišljenja o tome kako se spašavati različita. Ne postoji rješenje koje bi garantovalo i da vuk bude sit i sve ovce na broju.

Najviše konfuzije ima među radnicima. Oni ne čitaju ni novine, a kamoli zakone. Njihov strah od novog Zakona o radu zapravo je strah od nepoznatog, tačnije – od njegove primjene. Bilo je dovoljno da sindikalne vođe, inače jako dobro plaćene, proglase Zakon robovlasničkim, ujdurmom uperenom protiv radnika, a u korist kapitalista i kapitala, pa da se nadigne kuka i motika, ne samo radnička već i medijska i stranačka. Neki komentatori pišu o pomenutom zakonu sa toliko ironije i žuči da se njihova “borba za radnička prava” svodi na narcisoidni retorički egzibicionizam. Zakon dovode u pitanje i tri važne opozicione stranke – SDPBiH, Demokratska fronta i Savez za bolju budućnost. Da li zato što njihovi lideri ne mogu da spavaju zbog brige o radnicima ili samo koriste priliku da prikupe nešto političkih poena? Stvorena je atmosfera u kojoj je politizacija Zakona o radu potpuno zamaglila njegov smisao. Svaki političar zna da je populizam dobitna karta, naročito kad je riječ o radnicima i ratnim veteranima. Njihova naklonost ili nenaklonost određivala je sudbinu svakog od pretendenata na liderstvo.

Sindikat kakav je danas, podijeljen kao što su podijeljeni zemlja i njeno društvo, nije u stanju da štiti prava radnika. Prema nekim podacima, u vodeće nacionalne stranke učlanjeno je više radnika nego u Sindikat, što najbolje govori o tome gdje radnici vide svoje pokrovitelje. A to je, pokazalo se, potpuno pogrešna adresa. Među radnicima koji su pred zgradom federalnog Parlamenta rušili Zakon o radu bio je i jedan broj uposlenih u javnim preduzećima gdje je prosječna plata dvostruko veća nego u rudnicima, a o građevinskim radnicima i tekstilcima da se i ne govori. Da su imali pameti, ne bi ni došli na protestni skup, jer je njihova “solidarnost” imala prizvuk licemjerja. Inače, “događanje radnika” nije nas uvjerilo u solidarnost sa onima koji su u još težem položaju, jer nemaju nikakvog posla, na ulici su i prepušteni sami sebi. Naprotiv, vidjeli smo uznemirene ljude koji se plaše da ih novi Zakon o radu ne ostavi ne samo bez sitnih beneficija naslijeđenih iz socijalizma već i bez posla. Priklonivši se nacionalističkim liderima, radnici su masovno učestvovali u rušenju bivšeg režima, ali su mentalno ostali u socijalizmu. Oni ne shvataju da kapitalizam ne poznaje pojmove “topli obrok”, „plaćeni prevoz” ili „regres za godišnji odmor” i da će, prije ili kasnije, ostati bez tih beneficija.

Ipak, kampanja protiv Zakona o radu brzo je splasnula, iako su se u nju uključili i neki istaknuti ekonomisti. Premijer Novalić mi je u ovoj situaciji nekako uvjerljiviji od onih koji mu pripisuju zle namjere prema radnicima. Za razliku od Ismeta Bajramovića, koji je nakon propalog protesta radnika djelovao izgubljeno, premijer je ponudio javnosti činjenice koje novi zakon čine boljim od prethodnog. Da navedemo samo rigorozne novčane kazne poslodavcima za svakog neprijavljenog radnika, kao i za neuplaćivanje mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Kompetentni ljudi su izračunali da oko 100 hiljada radnika u BiH radi na crno, čime su mirovinski i zdravstveni fondovi direktno oštećeni. Postoje čak firme koje posluju s dobitkom, a nemaju prijavljenog nijednog zaposlenog?! Vrijedan i sposoban radnik uvijek će naći posao, a poslodavcu je u interesu da ga što bolje plati. Tržište rada nije knjiga zapisana u kamenu. U novinama čitamo kako neke velike svjetske kompanije u trenu otpuštaju po nekoliko hiljada radnika. Kad se kapital počne smanjivati, smanjenje broja zaposlenih provodi se urgentno. Socijalizam nam je osiguravao posao do kraja radnog vijeka, ali socijalizam više ne postoji.

Ali, to što socijalizam ne postoji, ne znači da možemo imati stabilno društvo bez ravnopravnog socijalnog dijaloga sa radnicima, pri čemu takav dijalog ne može zanemariti ni prava radnika, ni ekonomsku stvarnost zemlje. Usvajanjem Zakona o radu federalna Vlada je dobila možda najvažniju bitku u političkom i psihološkom ratu za provođenje privrednih reformi. Čak i da nije pritiska EU i MMF-a, to bi se moralo učiniti bez obzira na cijenu koju treba platiti. A ona je manja danas nego što će biti sutra, kao što je bila manja juče nego što je danas. Ali, ako misli da dobije i rat, Vlada će morati prevazići sebe kako bi u praksi provela sve mjere iz Reformske agende. A tek će to biti vraški težak posao, praćen društvenim potresima i frustracijama različitih socijalnih kategorija.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari