Kad čovjek ode negdje na put, daleko od ove učmale sredine i nakaradne države kao što je Bosna i Hercegovina, i pri tome na par nedjelja ugasi sve moderne uređaje, laptope i pametne mobitele, koji mu samo mogu smetati da se u potpunosti ‘preseli’ u neke ljepše misli i svjetove, tek tada se jedan takav srećnik napokon može osjećati kao čovjek.

Piše: Ernest Bučinski

 

Otisneš se par hiljada kilometara od bosanske i hercegovačke visoke politike i utoneš u spokojstvo kakve ‘’politički neaktivne zemlje’’, kakve možeš pronaći povrh Evrope. Ugnijezdile se gore na sjeveru, miruju i ne dižu frku oko nebitnih stvari – u čemu smo mi ovdje prvaci svijeta!

Nema da se ljudi smaraju kad će penzija, da li će poskupiti brašno i šećer, voda, struja i ostalo, jer podrazumijeva se da narod barem hljeba i mlijeka ima. Kako i da nema, kada se pošteno šljaka, onako kako se nekada u našoj dobroj Jugi šljakalo – osam sati predanog rada, i redovna plata.

I naravno da u takvoj sredini, gdje su se ljudi zabavili svojim radom i svojim porodicama, niko nikome ne smeta, ni Kinez Dancu, ni Amer Špancu, ni krava vrancu – svi su konstitutivni, a niko konstitutivan nije. E, u takve nekonstitutivne zemlje, treba čovjek da pobjegne kad želi da odmori mozak od visoke politike i njenih predstavnika, od duduka i Dodika, od mita i od korupcije, od tabloidnih, a tobože ozbiljnih dnevnih listova i časopisa, od kojekakvih RTRS-ova i ostalih stresova, od nepostojećih stranačkih sukoba između ovih na poziciji i onih u opoziciji. Tek tada možeš da pobjegneš od nacionalističke patetike i nesnosnosti življenja u istoj.

Dovoljno je samo da se prošetaš ulicama i da udišeš miris spokojstva koji lebdi u vazduhu, između građevina koje ratovi nisu rušili preko tri stotine godina. Čistota je vidljiva na svakome koraku, a osjeća se i nekakva caklina u duši.

Sve što kod nas postoji, u normalnim zemljama nema šanse da se desi, i obrnuto, sve što kod naprednih zemalja ima, kod nas nema teorije da se dogovori i ostvari! Prvo, kod nas, koliko god da živimo loše, nikada se neće desiti nikakvi nemiri, niti protesti. Utonuli smo u letargiju življenja i radije ćemo pocrkati od gladi, nego dići glas protiv hohštaplerske vlasti.

Ali to već odavno nije pravilo u zemljama gdje je građanska svijest mnogo izraženija. Nema šanse da proradi metro kakve evropske metropole dok radnik na vozu ne dobije obećanu povišicu plate, ili regres. A zamislite samo šta bi se desilo kada bi im vlada umanjila penzije, smanjila cijenu rada, a povećala cijene električne energije i slično. Pa, buknuli bi takvi protesti da bi palo pedeset, a ne samo jedna vlada i jedan tričavi predsjednik, kancelar ili premijer.

Sve dok radi dobro svoj posao, a tebi na bankovni račun redovno liježe plata, nije te ni briga ko je premijer. Šta te briga za ime predsjednika države kada su ti bolnice čiste, kada ne čekaš u red za vrtić, kada u školskim toaletima ima sapuna. Zapravo, kad sve ovo imaš na umu, shvatiš da mi na Balkanu zapravo živimo u srednjem vijeku, a ne u 21. stoljeću!

Kod nas, dotična gospoda mogu da nam iz džepova uzimaju koliko im se hoće, jer feud ima pravo i da ti ženu uzme ako mu se svidi, a ne samo novac i imanje. Mi smo naučili da ćutimo i trpimo i ne pada nam na pamet da kažemo – dosta više! I ne samo da smo do te mjere nemušti, nego ćemo kao kakva marva da ih i dalje držimo na leđima i kičmamo za iste. Naravno da toga u normalnim zemljama nema, jer radi se o tome da građani ipak znaju šta im je prioritet i od čega se živi, da su priče o nacionalnosti luk i voda i da je jedini nacionalni interes da građani imaju dobar standard života – da imaju svijest o sebi i ne daju da im svaki čoban dvorištem i ličnom svojinom vlada.

Zato je odmor za dušu i mozak pobjeći iz ove učmale svakodnevnice i zadržati se van nje što je duže moguće. Mada, koliko god da baterije napuniš, biće ti ispražnjene za maksimalno brzo vrijeme po povratku, jer je naših energetskih vampira isuviše mnogo da bi se pošten čovjek mogao odbraniti od njih. Dovoljno je samo da prohodaš ulicama i vidiš glupave naljepnice sa nekim datumima koje polijepiše nesrećnici, a koje ukazuju na kojekakve istorijske bitke od prije 600 godina i rade na novom buđenju strasti i nemira.

Dovoljno je da popričaš sa ljudima, koji će ti u pet minuta razgovora barem stotinu puta spomenuti gospon prezidenta Dodika, bilo da ga pominju kao najvećeg mislioca ili najveću fukaru 21. vijeka. Dovoljno je otići na BIRO i vidjeti gomilu nezaposlenih, dovoljno je otići na porodilište Paprikovac u posjetu koleginici koja je upravo rodila prelijepu bebu i vidjeti u kakvim nam se uslovima djeca rađaju. Dovoljno je vidjeti stare ljude kako vršljaju po kontejnerima, a onda upaliti TV i shvatiti da se ne govori o gore spomenutim problemima, jer nema vremena od glupavh polemika koje se vode na javnim servisima, dok se egzistencijalne trpaju pod tepih!

Zato nije ni čudo što čovjeka nakon jednog takvoga povratka bubne depra i anksioznost, nemoć da se odbrani od ludila. Kada ovu nesrećnu zemlju, BiH, gledaš s polja, tek tada se opaža nesnosno ludilo koje u njoj decenijama vlada. Ne možeš da vjeruješ koliko ovaj narod ima snage da sluša gluposti i trpi magarce koji vladaju. A magarci kao magarci, neće sami otići s vlasti.

I šta čovjeku ostane drugo no da se pomiri sa sudbinom da se ovdje nikada ništa promijeniti neće, te živjeti od odlaska do povratka i od povratka do odlaska u neke ljepše i normalnije krajeve.

 

(www.buka.com)

 

Komentari