Piše: Jusuf Trbić

     Da li se to prošlost ponavlja, po ko zna koji put? Čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, lidera HDZ-a i Milorada Dodika podsjetio je na isti takav pakt njihovih prethodnika ( i uzora, reklo bi se) Radovana Karadžića i Mate Bobana iz onih paklenih dana rata protiv BiH. Ili na raniji dogovor Cvjetkovića i Mačeka, kojim je, u osvit Drugog svjetskog rata, Bosna bila podijeljena između Srbije i Hrvatske. Oba slučaja predstavljali su otvorene pokušaje uništenja Bosne i Bošnjaka, a ni ovoga puta nije drugačije. Paša iz Laktaša, kako Dodika zove Boris Dežulović, izjavljuje tom prilikom, po ko zna koji put : “Ako Bošnjaci ne budu mogli uvidjeti da Hrvati postoje kao narod, da Republika Srpska postoji, jedina stvar koja se neće moći zaustaviti je disolucija BiH”. I zatražio, u ime Hrvata, treći entitet, jer je to nužno. Dakako, kao i Čović, i on misli da se taj treći entitet može praviti samo u Federaciji BiH. Pa bi tako Bošnjaci, koji čine preko polovine stanovništva države, bili smješteni na jednu trećinu teritorije, pri čemu bi se, po prirodi stvari, dovršilo etničko čišćenje i svako bi mogao da živi u svom toru, sa svojim čobanima. Šta bi to značilo, ne treba objašnjavati.

Pri tome Dodik nije našao za shodno da kaže, a Ćović se nije sjetio da ga pita, kad će Srbi u RS-u uvidjeti da Hrvati postoje kao narod, ali i kao pojedinci. Da uopšte postoje. Hrvati u RS-u danas su misaona imenica, ima ih na papiru, ali ih nema u stvarnosti. Kao i Bošnjaci, a možda i više od njih, oni u srpskom entitetu nestaju, pa ih je, kako kaže Josip Vričko u Oslobođenju, “ više na posavskim grobljima nego u njihovim domovima…Hrvatsko pitanje u RS-u ne postoji, poručuju bez imalo sustezanja iz stožerne stranke, jer Hrvata, zapravo, tamo nema.”

Dragan Čović je u prethodnih osam godina čitavu strategiju svoje stranke bazirao na pitanju Komšić, to jest na tvrdnji da su Hrvati ugroženi, jer im, eto, drugi biraju političke predstavnike. Pri tome se nikad nije sjetio da pita ko su Hrvati u vlasti RS-a, od Čordaša do Vlajkija, i zašto njih ne biraju hrvatske stranke, već Dodik. Činjenica da je  za potpredsjednika RS-a izabran Hrvat, i to baš iz HDZ-a, ne znači, zapravo, ništa, jer je Čović očito saglasan s Dodikom da Hrvata ne treba da bude u RS-u. On već dugo traži TV kanal na hrvatskom jeziku u Federaciji BiH, ali mu nikad na pamet nije palo da to zatraži i u RS-u. Za Hrvate u kantonima s bošnjačkom većinom Čović neprekidno traži jednakopravnost, ali neće ni da čuje da to primijeni i na Bošnjake u svom ataru. On često tvrdi da su Bošnjaci, praktično, etnički očistili Hrvate iz Sarajeva, ali za masovno etničko čišćenje Hrvata iz RS-a, a posebno iz Posavine, za koji su odgovorni Tuđman i HDZ, ali i on sam, kao dugogodišnji promoter te politike, neće ni da čuje. Čemu onda optužbe na račun Bošnjaka, kad, kako kaže Boris Dežulović : “Ako i jest tako, onda bošnjačke etničko-čistačke elite ne rade baš ništa što Milorad Dodik i njegove vojvode u Srpskoj u svojim naporima za Treći entitet već odavno nisu uspješno završili.”

Nije teško vidjeti da Dodik i Čović imaju isti plan kao i njihovi neslavno propali prethodnici : podijeliti Bosnu na tri etnički čista dijela, pa neka drži svako svoje, dok je svijeta i vijeka. Pri čemu bi Bošnjaci spali na trećinu teritorije, i to bi bila njihova grobnica. Jasno je da niko od srpskih i hrvatskih vladara  ne odustaje od toga, godinama. Zanimljiva je, pri tome, pozicija naroda u čije ime oni vladaju. Hrvati već dugo, kako kažu, “cure” iz BiH, sve manje ih je ovdje, i to je logična posljedica politike HDZ-a, Franje Tuđmana i njegovih sljedbenika, koji ne odustaju od starog plana da sve bosanske Hrvate nasele oko Mostara, i to proglase svojom federalnom jedinicom, koja će se, kad-tad, priključiti matici. U to ime Milošević i Tuđman postigli su svojevremeno  i famozni dogovor o “humanom preseljenju naroda”, pa je Tuđman Miloševiću poklonio Posavinu, a on njemu Knin i Baranju. Ono Hrvata što je ostalo u BiH i dalje je raspamećeno takvom politikom, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je HDZ, koji ih je upropastio, ponovo dobio najviše glasova na izborima.

Slično su prošli i Srbi u RS-u, pa su (istina, manje nego ranije) opet birali one koji su ih pokrali, osiromašili, unazadili, one koji im viču i kočijaški psuju nad glavom, one koji su ovaj entitet pretvorili u posljednji evropski bastion aparthejda i totalitarne vladavine. Kako god se pogleda, narod je i u jednom i u drugom slučaju izgubio izbore.

Kako su prošli Bošnjaci, to jest Bosanci? Čini se – bolje, jer je prvi put koalicija stranaka ( bošnjačkih, hrvatskih i mješovitih) učestovala na izborima u RS-u i ostvarila hvale vrijedan rezultat. To je garancija da će se mnoga sporna pitanja najzad početi rješavati, ali i poziv svima koji opet nisu glasali, da razmisle o tome šta rade. Jer, čini se da je zadnji vakat za to. Sjetite se : nakon dva srpsko-hrvatska pakta koja sam pomenuo, izbio je rat. Ako današnji srpski i hrvatski lideri ne odustaju od te politike, ako sve glasnije traže raspad države, da ne bi dočekali njen ulazak u NATO i EU, ako imaju prešutnu saglasnost susjednih država, ali i  nekih drugih, ako ponovo sklapaju pakt, sa istim ciljevima, kakva to poruka nama može biti?