Piše: Vildana Selimbegović

I to smo obavili: dan je bio lijep, izlaznost nešto veća – osim što tako kaže Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine, u času kada nastaje ovaj tekst, identične vijesti stižu i sa terena – a ako ćemo suditi po obećanjima koja smo slušali u posljednji mjesec, već od ovog ponedjeljka živimo u pravnoj državi.

Sve su stranke, naime, bez izuzetaka, obećale selamet, pravdu, dogovor, nova radna mjesta, nove ljude, nova djela… E, tu onda zaista upadamo u ozbiljnu logičku dilemu: kad baš svih 65 političkih stranaka, koliko se prijavilo na izbore, plus 24 koalicije i isto toliko nezavisnih kandidata obećavaju da će nam već od danas krenuti nabolje s pobjednicima, onda iz sjećanja neminovno iskrsne Muhamed Čengić i njegovo čuveno obećanje dato nakon prvih, kako ih zovemo demokratskih, izbora o pravnoj državi od ponedjeljka. Je li uopće moguće da u tolikoj poplavi lijepih riječi ostane prostora za neminovno pitanje: zašto na djelima do sada nismo vidjeli realizaciju tih obećanja? I kada to kažem, ne mislim samo na one partije koje kolokvijalno zovemo vladajućim već i na sve dosadašnje izbore koji su pokazali trendove pobjednika da se što prije izjednače s poraženima u načinu i pristupu vladanju. No, pošto su nam meteorolozi obećali još koji lijep dan, neću se baviti prognozama, da ne kvarim raspoloženje, već zapravo onim uvjetima koje imamo i potezima koje je neminovno povući da uistinu napravimo iskorak. Pa ko god da pobijedi.

Već su to mnogi rekli prije mene, pa ne kanim otkriti ništa novog: neophodan, beskrajno važan pokazatelj hoće li nam svima i koliko biti bolje, jeste brzina kojom će se formirati vlast. U posljednjem izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine Evropska komisija je neumoljivo ispisala sve jedinicu do jedinice. Bosna i Hercegovina je u svojoj generaciji ubjedljivo najlošiji đak. Možemo se, recimo, tješiti posljednjim mandatnim periodom u kome smo čekali vlast pa čekali da se ta ista vlast promijeni, transformiše, rastavi i sastavi, ali valja priznati da je naš zastoj na evropskom putu nešto duži i traje ravno dva mandata. Tačnije, od pada aprilskog paketa, nakon kojeg je Milorad Dodik činio sve da Bosne i Hercegovine bude što manje. Osim što je – uz zdušnu pomoć svojih koalicionih partera kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji – o jadu zabavio sve konstitutivne narode i Ostale, ekonomija u cijeloj zemlji najbolja je ilustracija svih tih (ne)uspješnih bitaka za svoj(e) narod(e). I korupcija, koja je dosegla epske razmjere i izbacila nas u sam vrh na top-listi sistemskih otimača.

Dakle, neko novo Vijeće ministara, ako bude formirano u pristojno bliskoj budućnosti, moralo bi imati samo jedan zadatak: vratiti zemlju u kvalifikacije za evropsku ligu. Pred budućim mandatarom zadatak je teži nego pred Safetom Sušićem: valja se izboriti i na domaćem terenu i u gostima, a u obzir dolaze samo pobjede; čitavu šumu propisa treba prilagoditi, što neminovno znači da valja imati i dovoljan broj ruku u Parlamentu BiH spremnih da ih izglasaju, a bogami i igrača dovoljno jakih da izdrže tempo koji je neminovan. Pred entitetskim vladama je – shodno mandatu – još veći problem: stvaranje poslovnog ambijenta u kome će privreda naći svoju računicu da otvara nova radna mjesta.
Ne volim spektakle, a i nisam pristalica radikalnih mjera, ma koje vrste; vjerujem u procedure i demokraciju. Upravo zato niti jednog trenutka tokom ove najprljavije od svih prljavih izbornih kampanja ni ja ni moje kolege nismo pisali o nekakvim danima D niti epohalnim preokretima. Ne samo zato što u njih ne vjerujemo, već zato što smo svjesni da nikakve promjene ne dolaze preko noći. Da bi vlasti mogle da valjano odgovore svojim zadacima, neophodan je dogovor. U zemlji poput naše, važno je da taj dogovor bude posve transparentan da bi se mogao provesti. Iskustvo nas je naučilo da više nema ni lijevih ni desnih, odnosno da i poslovična ljevica i najcrnja desnica lako pronalaze dogovore. Ako ni u čemu drugom, onda se dogovore da se ne dogovaraju. Hoću da vjerujem da su i poplave i klizišta i nedavna rudarska nesreća u Raspotočju, baš kao i februarski protesti, bili dovoljno žestoke lekcije da svako onaj ko danas počne praviti svoje kalkulacije na bazi izborne pobjede, mora biti načisto da više nema popravnih. Produžetak agonije kakvu smo imali neminovno nosi opasnost od ozbiljnijih socijalnih nereda, a to mora biti kalkulacija svake partije koja preuzme odgovornost za ovu zemlju u narednom mandatnom periodu.

Ako se unaprijed može govoriti o nekim dobrim rezultatima ovih izbora, onda je to posve sigurno najava kraja nekih političkih karijera: već danas, recimo, Mustafa Cerić ima obavezu da stane pred ogledalo i razmisli o svom budućem zanimanju. U Predsjedništvu zemlje, na svu sreću, neće biti. Bošnjaci će – u to sam uvjerena bez ikakvih izbornih rezultata – na njegovom primjeru pokazati koliko su politički osviješten narod, nezainteresiran za plemenskog i(li) vjerskog vođu kao svog predstavnika u najvažnijem državnom organu. Uvjerena sam također da će i Federacija profitirati od ovih izbora, barem utoliko što će sa svojih entitetskih pleća skinuti balast optužbi da je jedan narod birao predstavnike drugom, nemam naime nikakvih dilema da će HDZBiH saučestvovati u budućoj vlasti. Što se Republike Srpske tiče, već je jasno da su Trebinje, Doboj i Bijeljina ustali protiv režima, pokazujući i na taj način svoju spremnost da najjačim građanskim oružjem – glasom – odlučuju o vlasti. A onaj povećani odziv birača zorni je pokazatelj da svi učimo najvažniju lekciju: križanjem na listićima preuzimamo odgovornost za one koje smo izabrali. Ostaje nam samo da ih na to redovito i podsjećamo. Zapravo, u tom podsjećanju i jeste tajna pravne države. I to ne samo ponedjeljkom već svakog radnog i neradnog dana. Ako to budemo radili, i imat ćemo je.

 

(oslobodjenje.ba)