Piše: Saud Grabčanović
Ustrojstvo i organizacija austrijske vojske u doba opsade Beča 1683.godine
U ovom poglavlju ću govoriti vojnoj taktici, naoružanju i formacijama vojske Habzburške monarhije u doba opsade Beča 1683. godine. Kao i druge evropske vojske tog vremena, Leopoldova je vojska bila reformisana i ustrojena na novim načelima i iskustvima koja su naslijeđena iz Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). U ovaj dugački i krvavi sukob evropske su vojske ušle boreći se na način koji je diktirala španska vojna doktrina „terciosa“, masovne formacije kopljanika (pikenira) uz nešto mušketira, koje su bile sposobne zaustaviti svakog protivnika. Ulaskom Švedske u rat počela su se mijenjati pravila. Švedski kralj Gustav II Adolf (1593 -1632.) uveo je novine u način ratovanja, koje su do tada u Evropi bile nepoznate. On je zamijenio glomazni „tercios“ manjim, mobilnijim formacijama, povećavši broj vatrenog oružja u njima, a time i vatrenu moć jedinica, a smanjio je broj kopljanika. Odustao je od taktike „caracole“ (puž),u kojoj teška konjica imala zadatak frontalnog i bočnog udara na neprijatelja. Njegova je konjica najprije napadala neprijatelja uz upotrebu pištolja sa male udaljenosti. Svaki je konjanik bio naoružan sa po dva pištolja. Zaletjevši se na neprijatelja, prvi red bi pucao na neprijatelja te se povukao kako bi napunio oružje, a nastupio bi sljedeći, i tako redom. Prema kraljevoj zamisli, konjica je nakon toga ulazila u bliski sukob hladnim oružjem s neprijateljem, pa je na taj način bio iskorišten njen puni kapacitet. Slično je kao i u vrijeme taktike puža, kada je konjanik jurišao na protivnika s isukanim mačem kad bi potrošio svoj barut. U godinama nakon Vestfalskog mira, kojim je taj rat okončan, došlo je do razvoja novih tipova mušketa, manje težine i bržeg opaljivanja. U ovo doba su puške kremenjača (eng. flintlock) bile novina koja se širila, a sistem vatrenog oružja na opruge (eng. wheellock) skup i nepraktičan, tako da je vatreno oružje sa fitiljem (eng. matchlock) dominiralo u Evropi sve do 80-tih godina 17. vijeka. Sa promjenom načina ratovanja polako je došlo do napuštanja kopalja, daljnjim smanjivanjem broja kopljanika prema mušketarima u formaciji. Izum bajoneta, koji se pojavio još 1650-ih i koji je desetak godina kasnije najprije ušao u upotrebu u francuskoj vojsci, dodatno je potisnuo i na kraju učinio koplja i kopljanike nepotrebnima. Neki tipovi kopalja ostat će u vojnoj uptrebi u 18. stoljeću samo kao paradno oružje i oružje oficira kao simbol višeg statusa. Što se austrijske vojske tiče, ova je iskustva prihvatio i na njoj primijenio feldmaršal Montekuccoli, koji se i sam borio protiv Šveđana u Tridesetogodišnjem ratu. Ovom iskusnom generalu bila je jasna uloga ne samo povećanja vatrene moći vojske, nego i njezinu sinhroniziranu primjenu (salvo) radi maksimalnog učinka, što je zahtijevalo disciplinu i rigoroznu obuku vojnika. Zahvaljujući primjeni taktike „salvo“ u bitci kod St. Gotharda 1664. godine on zabilježio svoju blistavu pobjedu nad Osmanlijama. Austrijske pukovnije su imale 2040 ljudi i bile su podijeljene u 10 četa. U svakoj četi bilo je 48 kopljanika i 88 mušketara.Po prvi put su stvoreni bataljoni čiji je broj vojnika varirao, taj je broj je zavisio od izbora komandanta. Austrijska konjica se sastojala od tri vrste boraca: kirasira, teške konjice naoružane širokim mačem (pallasch), karabinom (mušketa kraće cijevi) i s dva pištolja, zatim dragoni, relativno noviji tip konjice, koji nije bio opremljen kao takav, nego kao pješaci (zbog čega su ih i zvali pješaci na konjima), puškom i mačem, te husari, laka konjica za izvidnicu. Habzburšku regimentu od 800 do 1000 konjanika činilo je oko pet eskadrona. Carska artiljerija oko 1683. godine imala je u arsenalu topove sa granatama u rasponu od 48 funti pa do pola funte. Top od 48 funti se zvao polukulverin, top od 9 funti zavo se poljski a top od pola funte serpentin.
Saveznici Habzburške monarhije i cara Leopolda u opsadi Beča
Poljsko-litvanska unija, kralj Jan III Sobjeski, spasilac Beča
Najznačajniji i najveći saveznik Svetog Rimskog carstva ili Habzburške monarhije u doba opsade Beča bila je Poljsko-Litvanska unija koju je predvodio poljski kralj Jan Sobjeski III. Vojska ove zemlje je, kao saveznik u ratu Habzburga protiv Osmanlija, odigrala najznačajniju ulogu, te se kralj Sobjeski i njegova vojska mogu smatrati spasiocima i oslobodiocima Beča. Jan III Sobjeski (poljski: Jan III Sobieski) (17. avgust 1629 – 17. juni 1696.) je jedan od najznačajnijih vladara Poljsko-Litavske unije, od 1674.godine pa sve do svoje smrti kralj Poljske i Veliki vojvoda Litve. Sobjeski je imao dosta iskustva u sukobima s Tatarima i sa zebnjom je gledao njihovu pojavu na granicama Poljske 1682. godine. On je na osnovu toga pretpostavljao da Osmansko carstvo priprema novu ofanzivu na Poljsku, čiji je cilj Krakov ili neki drugi od važnijih poljskih gradova. Austrijski car Leopold je ranije odbijao njegove ponude o savezu bojeći se da bi to moglo izazvati Turke. Međutim, nakon isteka Vašvarskog mira stvari su se bile promijenile. Leopoldu je trebala pomoć Sobjeskog u obrani Podunavlja, dok se poljski kralj nadao podršci carske vojske u zauzimanju nekih dijelova okupirane Ugarske. Zato je car Leopold I odlučio pregovarati sa Sobjeskim o paktu za zajedničku odbranu od Turaka. Ti su se pregovori odvijali u Varšavi početkom 1683. godine. Pregovore sa Sobjeskim je vodio Leopoldov izaslanik Valdštajn. Prema ponuđenom ugovoru, car Leopold je pristao finansirati 40.000 poljskih vojnika, te poslati u Ugarsku 60.000 svojih vojnika. U slučaju najgoreg mogućeg scenarija, direktne osmanske prijetnje po Beč, Sobjeski bi se obavezao da će priteći u pomoć Beču sa svojom vojskom. Poljaci su bili spremni prihvatiti sve stavke ugovora, ali su tražili od Leopolda veću finansijsku pomoć, jer je poljska kasa bila prazna. Međutim, ni Leopold nije bolje finansijski stajao. Da bi finansirao svoju vojsku morao je uzeti kredit od jevrejskih bankara. Zbog toga je sklapanje tog ugovora došlo u pitanje! Papski nuncij Pallavicini, s nalogom od pape Inocenta XI. (1676.-1689.), da bi olakšao ovaj dogovor, ponudio je sredstva od prihoda sa crkvenih dobara. Zadovoljavajući po obje strane, ugovor je napokon zaključen 31. marta 1683. godine. Pallavicini je tako spasio pakt između Leopolda i Sobjeskog, uvjerivši pri tome potpisnike da je nužno prekinuti sva međusobna neprijateljstva kršćanskih zemalja kako bi se stvorio jedinstveni savez za borbu protiv muslimana. Za Poljsku to je značilo pružanje ruke pomirenja Brandenburgu, koji je, kao dio Svetog Rimskog carstva, neizostavno morao biti dio ovog dogovora.
(Nastaviće se)