Piše: Muahrem Bazdulj

Eh, kakvu bi priču od toga napravio Roberto Bolano, tako nešto razmišljam ovih dana. Genijalni čileanski pisac volio je, naime, da piše pripovijetke i romane u kojima su glavni protagonisti – pisci. Na tragu kratkih biografija književnika, njihovih međusobnih odnosa, simpatija, animoziteta i koškanja gradio je zavodljivu i nezaboravnu prozu. Zamišljam, dakle, tu priču o pjesniku Dž. rođenom 1957. koji se u rasponu od nepunih sedam godina brutalno obrušio na dvoje svojih kolega: pjesnika Ž. (rođenog 1954.) i spisateljicu J. (rođenu 1949.). Upleo bi on tu još masu detalja: od zatvorskog iskustva Dž.-ovog, Ž.-ovih dnevničkih zapisa iz vremena opsade grada, ponešto o porijeklu J. i njenom ocu M.

Nemamo ovdje i sada nažalost luksuz da od lokalnih dnevnih parapolitičkih bizarnosti kreiramo takvu umjetničku prozu. Doći će možda i to vrijeme, steći će se okolnosti za “izdizanje” nužno za takav pothvat, a do tada nam ostaje da hroničarski notiramo nove priloge za opštu povijest beščašća. Ovdje, naravno, ciljam na u svojoj blesavosti urnebesno “otvoreno pismo” koje su Goranu Salihoviću, glavnom tužiocu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, uputili Džemaludin Latić i Almir Fatić sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. U pismu oni traže da se zbog intervjua koji je Jasna Šamić dala Ajli Terzić, a koji je objavljen u magazinu Dani, “sankcionišu” i Jasna Šamić i Ajla Terzić i magazin Dani i Oslobođenje i to zbog “izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”. U intervjuu, naravno, ni u tragovima nema ničega od onoga što su Latić i Fatić isfantazirali. Da, u njemu se govori o Kur’anu na način koji nije spojiv sa islamskom dogmom, ali islamska dogma nije ugrađena u Ustav i zakone Bosne i Hercegovine. O Latićevom pismu je prije neki dan sjajno pisao Boris Dežulović, a Vildana Selimbegović je praktično unaprijed, još prije dva mjeseca, tekstom “S Džemom u Evropu” cijelu stvar smjestila kamo spada. Ipak, Latićeve “sugestije” Tužilaštvu nisu bezazlene i u tom smislu vrijedi ponovo ukazati na pojedine besmislice iz notornog pisma.

Glavnina Latićevih zamjerki Jasni Šamić tiče se njenih stavova o Kur’anu kao Muhamedovom djelu, a ne kao o Božjoj objavi. Taj stav nije u skladu sa islamskom dogmom, ali je savršeno legitiman. Uostalom, Jasna Šamić je doktorirala orijentalistiku u Parizu, a njeni stavovi su u savršenom skladu sa nalazima zapadnih islamologa. (U drugom kontekstu Tarik Haverić je zabilježio: “Od sudara islamskih društava s modernošću pa do danas, za barem četiri naraštaja muslimana orijentalisti stricto sensu jesu zapadni islamolozi koji na Muhameda ne gledaju kao na Božjeg poslanika, već, u najboljem slučaju, kao na velikog moralnog reformatora čovječanstva, a na Kur’an ne kao Božju objavu već kao na jezički dokument ili historijski izvor.”) Ako Latić ustraje u namjeri da bh. pravosuđe “sankcioniše” svakoga ko Kur’an ne doživljava kao Božju objavu, onda on zamišlja Bosnu i Hercegovinu u kojoj će najmanje polovina stanovništva biti “sankcionisana”. Ima takođe nečeg apsurdnog u tome kad se Latić ostrvi na Srpsku pravoslavnu crkvu pozivajući se na autoritet Mirka Kovača. Misli li on zaista da je, recimo, Mirko Kovač, kad je riječ o Kur’anu, mislio drukčije od Jasne Šamić?

Ipak, vrhunac cijelog pisma je onaj momenat kad Latić (skupa sa Fatićem) stručno saopštava “da azijske žene već sa dvadeset godina ulaze u proces oronulosti”. Ako u cijeloj ovoj polemici ima “izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”, onda se ono nalazi u citiranoj frazi. Na jednu stranu što je to sumanuto, ali je nevjerovatno da jedan hvaljeni i nagrađivani pjesnik koristi sintagmu “proces oronulosti”. Šta je “proces oronulosti”? Latić kojem između ostalog smeta što se Jasna Šamić slaže sa Houellebecqovim (a zapravo Nietzscheovim) stavom o islamu kao “muškoj religiji” ovdje ispisuje frazu koja kao da je preuzeta iz mizantropskih monologa nekog od Houellebecqovih naratora. U jednom njegovom romanu glavni protagonist putuje u Aziju zbog lake dostupnosti prostitutki u tinejdžerskom dobu i sasvim je lako zamisliti da se ovaj od eventualnih zamjerki u domovini brani tezom “kako azijske žene već sa dvadeset godina ulaze u proces oronulosti”. Upustivši se u akciju “rasizmom protiv navodnog rasizma”, Latić bi se u nekoj normalnoj državi našao u opasnosti da mu se njegov “angažman” vrati kao bumerang, odnosno da sam bude optužen za “izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”.

Na njegovu sreću, takva mu opasnost u Bosni i Hercegovini ne prijeti. On je vjerovatno i sam svjestan da Tužilaštvo neće nikako reagovati na njegovo “otvoreno pismo”, ali to mu po svoj prilici i nije bio cilj. Nije to pismo slučajno “otvoreno”. Cilj mu je, naime, da ljude uplaši, da prije nego što iskažu svoje mišljenje pomisle: “Ma šta mi treba da me onaj Latić razvlači po medijima i po islamističkim portalima”. Zbog toga je važno na sve ovo javno ukazati. Bio je još rat kad se Latić ili neko drugi iz tadašnjeg Ljiljana usprotivio korištenju psovki u medijima. Semezdin Mehmedinović je tim povodom napisao otprilike kako on lično nikad nije volio psovke u pisanom tekstu, ali da će ako ih neko bude htio zabraniti on uvijek, jebiga, biti protiv toga. Zato se, jebiga, i sve ovo ne smije prešutjeti.

 

(oslobodjenje.ba)