Piše: Vildana Selimbegović

Zanimljivo: bio je utorak, ali ne 26. maj, već 27. mart 1990. godine. Toga dana, u sali Vrbas, u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, nešto iza 11 sati, okupilo se 60-ak ljudi. Za stolom prekrivenim zelenom čohom, zabilježili su novinari, u sredini je sjedio Alija Izetbegović i čitao “Zapis o zemlji” Maka Dizdara. S njegove desne strane su bili Muhamed Čengić i dr. Maid Hadžiomeragić, s lijeve Salem Šabić i dr. Muhamed Huković. Nakon Maka Izetbegović je pročitao: “Mi, dolje potpisani, suočeni sa krizom jugoslavenskog društva, koja nije samo ekonomska, politička i moralna, zainteresovani za očuvanje Jugoslavije kao zajednice naroda i narodnosti i za neometan nastavak započetih demokratskih procesa u pravcu slobodne, moderne i pravne države, u želji da podržimo taj razvoj i da u toj i takvoj zajednici ostvarujemo ne samo interese koji su zajednički svim njenim građanima nego i posebne koje imamo kao građani – pripadnici muslimanskog kulturno-povijesnog kruga, odlučili smo da pokrenemo inicijativu za osnivanje Stranke demokratske akcije.” Osim petorke za stolom, Inicijativni odbor činili su još advokat Edah Bećirbegović, prim. dr. Šaćir Ćerimović, prof. dr. Fehim Nametak, advokat Salih Karavdić, novinarka Fahira Fejzić, ljekar Šaćir Čengić, pravnik Edhem Traljić, Džemaludin Latić (bolje da ne pišem šta je), sevdalije Omer Pobrić i Safet Isović, dr. Sead Šestić, znanstveni radnik, primarijus dr. Kemal Bičakčić, obrtnik Abdulah Skaka, inženjer Omer Behmen, prof. dr. Lamija Hadžiosmanović, pravnik Halid Čaušević, student Bakir Sadović, prof. dr. Almasa Šaćirbegović, prof. Ahmed Bračković i dr. Mustafa Cerić, svi iz Sarajeva, primarijus dr. Tarik Muftić iz Mostara, mr. Mirsad Veladžić iz Velike Kladuše, Nedžad Džumhur, tehnolog iz Banje Luke, Abdurahim Sulejmani, poduzetnik iz Ljubljane, mr. Husein Huskić iz Maribora te jaka zagrebačka ekipa – dr. Šemso Tanković, Šefko Omerbašić, dr. Sulejman Čamdžić, inženjer Kemal Nanić, studenti Faris Nanić i Nordin Smajlović, pravnik Mirsad Srebreniković, dr. Sulejman Mašović i privrednici Fehim Nuhbegović i Đulko Žunić.

U istom hotelu 26. maja bila je osnivačka skupština SDA, a sve poslije – računajući i rat i pokoji kongres – prošlo je u znaku Alije Izetbegovića, koji je bio nesporni autoritet, lider i vođa partije i zašto i to ne reći – nesumnjivo Prvi u Bošnjaka. Ali, vrijedi ispoštovati činjenice: s Alijom na čelu, SDA je dobila prve višestranačke izbore u BiH, one predratne, a nekako oko njihove godišnjice održala i svoj Prvi kongres. Na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine SDA je opet dobila: u Federaciji je imala nadmoćnu većinu, Izetbegović je ostao član Predsjedništva, čak je u Narodnoj skupštini Republike Srpske imala 14 mandata. Kada je u septembru 1997. održan Drugi stranački kongres, Izetbegović je i dalje suvereno diktirao tempo, tražeći (čak) da ako već nema protukandidata na listiću piše – za i protiv. On će na Trećem kongresu odlučiti i o svom nasljedniku: oktobra 2001. Sulejman Tihić postao je predsjednik, a Alija Izetbegović ostao počasni predsjednik i predsjednik partijskog Političkog savjeta. Detalj na koji valja podsjetiti izgleda ovako: Šefik Džaferović – tada portparol SDA – predlaže da predsjednik Političkog savjeta i počasni predsjednik dobije pravo veta. Sav u čudu Alija Izetbegović kaže: “Ako meni treba veto, ja to neću ni biti.”

Danas i najokorjeliji esdeaovci počesto pogriješe jer se ni sami sa sobom nisu u stanju dogovoriti koliko je Alija vladao SDA. Čak i ako bi mu se priznao životni vijek u taj staž, kraći mu je mandat od Tihićevog. Za Alijina vakta stranci se pripisivao izraziti vjerski obol, pa se čak i jedno vrijeme pominjao dr. Haris Silajdžić kao modernija opcija, pri čemu se zaboravljalo da je zapravo Alijin background bio svjetovni, a Harisov medresa. No, istina je da su Islamska zajednica i SDA tokom mandata Izetbegovića Oca bili dva tijela, jedna duša, da je upravo Alija za života uspijevao saurisati Mustafu Cerića, što se najbolje vidjelo u godinama nakon Alijine smrti. Tih istih godina pokazalo se zapravo da je u političkom životu Bošnjaka mnogo važnija bitka za Prvog nego bitka za Bosnu i Hercegovinu u koju se evo dvije i po decenije SDA žestoko zaklinje. Možda i zato što Sulejman Tihić nije bio tipični lider, mada je umro na poziciji predsjednika SDA. Za života je bilježio uspone i padove, ali je njegovu najveću pobjedu – onu na općim izborima 2002. godine opet donio Alija, proglasivši Silajdžića pjesnikom kojeg ne drži mjesto. Sve je nakon toga bilo prebrojavanje listića, što se zapravo najbolje vidjelo četiri godine kasnije kada je situacija bila obrnuta. SDA je Tihića izabrala za predsjednika i na Četvrtom i na Petom kongresu, na kome je žestoka predsjednička bitka vođena između Tihića i Bakira Izetbegovića. Bilo je to 2009, da bi godinu kasnije Tihić pokazao da ima dovoljno mudrosti da Izetbegovića Sina kandidira za člana Predsjedništva.

Bakir Izetbegović je dobio te izbore, ne naročito ubjedljivo, ali na izborima se samo pobjede i računaju. Tihić je SDA – ma kako to morbidno zvučalo – i u smrtnom času uspio obilježiti: nakon što je Glavni odbor stranke u januaru 2013. donio odluku da prolongira Šesti kongres i iste godine, opet u oktobru, SDA organizirala Konvenciju na kojoj je – kako to slikovito opisuje jedan od dva Izetbegovićeva protukandidata Šemsudin Mehmedović – ustanovljena stranka dva lica, SDA je na izbore 2014. izašla sa dva jaka aduta, očajnim rezultatom vladavine koju je obilježio SDP i predsjednikom na samrtničkoj postelji koji je i umro u jeku izborne kampanje. I Bakir Izetbegović i SDA su dobili izbore 2014. i to će sutra na Šestom stranačkom kongresu biti i najjači argumenti kada se bude birao treći predsjednik stranke.

I zapravo nema nikakve sumnje: Bakir, sin Alijin, član Predsjedništva BiH i već dvije godine lider dobrog dijela SDA, na 25. godišnjicu najvećeg očevog djela ispunit će vjerovatno i najveći osobni cilj. Naslijedit će Aliju. Sin ima pravo da mu otac bude najveći uzor, ali vremena su se podobro promijenila. Upravo zato ključno kongresno pitanje čak i nije koliko će pojedinačno ili pak zajedno glasova dobiti dva protukandidata, već pominjani Mehmedović i u subotu inaugurirari Irfan Ajanović, već kuda će Bakir povesti stranku. Ako su na prvim kongresima SDA prvi se redovi bijelili od ahmedija i ako je još za Alijina vakta SDA polumjesec zamijenila ljiljanom, a Tihić – kojem je Islamska zajednica, odnosno njezin dugogodišnji vladar najviše zamjerio što je SDA izveo iz Šerijata dozvoljavajući u njoj i pivu (a i pokoju viljamovku) – ipak dokazao ispravnost upravo Alijine teze da su programi SDA i SDP-a skoro pa identični, što će reći da je istrajavao na daleko širem krugu i partiji različitih bošnjačko-muslimanskih krugova, pred Izetbegovićem Sinom je odluka koja bi se mogla i ovako postaviti – istok ili zapad. Pri čemu istok nije nikakva egzotika, a zapad omrznuti kapitalizam, već najjednostavniji izbor između evropskog puta BiH i mistikom začinjenih korupcije i kriminala. No, to će se veoma brzo vidjeti i neće uopće ovisiti o ideološkoj pozadini prvih Izetbegovićevih suradnika. Već o njegovoj spremnosti da se u samoj SDA obračuna upravo sa pošastima koje BiH izgrizaju ovih 25 najtežih godina. A može se to i ovako reći – u bizarnom izboru između Asima Sarajlića i Safeta Softića. Ako SDA padne na tom ispitu, svejedno je koliko će Izetbegović ostati na čelu partije. Jer će oni inicijatori s početka teksta ostati u historiji zapisani mnogo debljim slovima od svojih nasljednika.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari