Piše: Boris Dežulović

Kad u Splitu, recimo, sudac – jedan iz Šukerova osječkog lobija, zloglasnih dakle crnokošuljaša sa zviždaljkama što godinama već teroriziraju cijelu ligu – autoritativno pokaže na bijelu točku, to je za Mamićeve igrače po prilici jednak poklon kao kad Branimir Glavaš pred hrvatskim kolumnistima postroji svoju stranačku crnu legiju: za sociofenomenologe opće prakse to je čisti penal. Jedina je razlika što Split faula u šesnaestercu nije vidio, dok je Glavašev penal u Osijeku čist kao suza.

Hladnokrvno poput Soudanija ili Fernandesa, hrvatski će kolumnist namjestiti loptu i efektno, laganom panenkom po sredini gola pogoditi mrežu. Mrke mlade rmpalije u crnim uniformama i crnim čizmama – dok uz slogan „Domovini vjerni!“ i mangupski sitno izmijenjeni pozdrav „Za svoj dom!“ ponosno predaju raport osuđenom ratnom zločincu – zaista je teško promašiti.

I sâm sebe zatekao sam tako gdje instinktom Dinamova igrača dižem ruku čim sam vidio kako Branimir Glavaš, sretan kao dijete u tvornici slatkiša, postrojava svoju Slavonsku sokolsku gardu, pripremajući je za Sabor svoga HDSSB-a u osječkoj sportskoj dvorani Zrinjevac, pa sa štakorskim cerekom mjerača kukuruza – baš kao da tumači stihove nekog lascivnog bećarca – objašnjava novinarima kako je u izboru boje „prevagnula crna, jer djeluje elegantno i svečano“, kako to „nije nikakva vojna postrojba, već sportsko-rekreacijska postrojba koja će biti i unutarstranačka redarstvena služba, u funkciji sporta i stranke“, i kako je „bolje da se mladež bavi sportom nego da se opijaju i drogiraju“, pa zaključuje: „Mi smo samo uvijek imali nos za povlačenje pravih poteza u ključnim povijesnim događanjima, pa smo tako i sad spremni na vrijeme koje dolazi, jer je očito da je svijet na jednoj prekretnici i da nam prijeti saginjanje glave.”

 

I Himmler je imao svoje „bavarske sokole“

Tekst se nakon toga, jebiga, sam pisao. Najzad, nije bilo prvi put u povijesti da je neka mala politička stranka, s „nosom za prave poteze u ključnim povijesnim događajima“, „spremna za vrijeme koje dolazi“, pred partijski sabor pompozno predstavila svoju unutarstranačku „sportsko-rekreacijsku postrojbu“ u crnim uniformama.

Prije nekih osamdeset pet godina, sjetit će se stariji čitatelji, na istu ideju došao je stanoviti Heinrich Luitpold Himmler, sušičavi i metiljavi bavarski agronom štakorskog lica iz minorne njemačke Nacionalsocijalističke radničke partije, NSDAP, koja je pod vodstvom nekog poremećenog austrijskog kaplara na posljednjim izborima za Reichstag osvojila četiri puta manje glasova od komunista. Pred sabor NSDAP-a 1929. godine Himmler je tako predstavio svoje „bavarske sokole“, simpatičnu „sportsko-rekreacijsku postrojbu“ stranačke mladeži i Hitlerove tjelesne straže zgodnog i zvučnog naziva Slawonienstuffel, Schutzsokol, Schutzstuffel, tako nekako, uglavnom poznatu pod zvučnim inicijalom – SS.

Po uzoru na Mussolinijeve „crnokošuljaše“, Camicie nere, NSDAP-ov je SS-Reichsführer Heinrich Himmler dobrovoljce Schutzstaffela uskoro odjenuo u crne vojne uniforme, jednako tada objašnjavajući kako je „crna boja elegantna i svečana“, jednako uvjeravajući javnost kako je svrha SS-a isključivo „unutarstranačka“, doslovno dakle kao partijske „redarstvene službe“, i jednako upozoravajući kako je bolje da se arijevska mladež bavi tjelovježbom nego da se drogira i pije.

Jednako je, naime, Njemačka bila u teškoj ekonomskoj krizi, jednako je bilo prošlo dvadeset godina od rata, i jednako su mladi Nijemci, frustrirani što su u dane ponosa i slave bili premladi da se i sami bore za jedinu i vječnu Njemačku, rado uskočili u crne uniforme za „sport i rekreaciju“, jednako „Domovini vjerni“ sa svojim gordim sloganom „Meine Ehre heisst Treue“ – „Moja čast je vjernost“. Nije li i tada bilo bolje da mladi u Bavarskoj marširaju u crnim odorama nego da se drogiraju, nije li bilo bolje da u pivnicama organiziraju pučeve, nego da u njima piju pivo?

Samo četiri godine kasnije, marginalni će Hitlerov i Himmlerov NSDAP preuzeti vlast u Njemačkoj, a njihova „sportska sekcija“ s tri stotine „rekreativaca“ postat će moćno vojno krilo stranke s preko pedeset hiljada naoružanih dobrovoljaca, koji će dvije godine potom preuzeti kontrolu nad mrežom koncentracijskih logora, prerasti u čudovišni Waffen SS i poubijati petnaest milijuna ljudi.

Sve otada, svaka vojna ili paravojna jedinica, počasna postrojba i tjelesna garda, svaka militaristička organizacija, izviđačka ili „sportsko-rekreacijska sekcija“ odjevena u crne uniforme izravno će asocirati na Himmlerovu i Hitlerovu stranačku vojsku i njihove primitivne rođake iz provincije, poput Pavelićevih ustaša. SS-ova crna uniforma iz dizajnerskog studija Huga Bossa postat će tako trajni historijski znak, okidač straha za razumne i erotski fetiš za maloumne: kolektivnom ikonografskom imaginariju crnu su odoru nacisti ukrali baš kao i hinduistički i budistički kukasti križ, i danas jednostavno ne postoji mogućnost da netko iz zapadnog civilizacijskog kruga navuče crnu vojnu uniformu, a da u primisli nema Himmlerov Schutzstaffel.

Sve otada, svaka crno uniformirana jedinica – makar to bila smjena straže za turiste, a kamoli mrka stranačka garda – bit će penal za kolumniste i fenomenologe, i njihovih lagano potkopanih stotinjak redaka o Himmleru iz našeg sokaka. Sličnosti između HDSSB-ova stranačkog SS-a, Glavaševih Slavonskih sokolova, i originalnog SS-a, Himmlerova stranačkog Schutzstaffela, odnosno ustaške stranačke vojske, nisu međutim upadljive zato što hrvatski kolumnisti dobro izvode penale, već zato što je Branimir Glavaš htio da ta sličnost bude upadljiva, baš kao što na ljetovanju prije dva mjeseca nije pozirao uz bocu vina s Hitlerovim likom zato što neobično voli vino.

Da se međusobno ne zajebavamo, nije skraćenica „Slavonskih sokolova“ slučajno ispala SS, baš kao što se štakorski prepredenom ratnom zločincu – što je srpske civile ubijao tjerajući ih da piju kiselinu iz akumulatora – nije slučajno omaklo kad je početkom ove godine, izlazeći iz zatvora, oduševljenom mnoštvu u Osijeku poručio kako je „napunio akumulatore“.

 

Čisti penal za hrvatske kolumniste dvojben

Postoji stoga jedna značajna percepcijska razlika između Himmlerova SS-a i ovoga Glavaševog, koja razliku između Njemačke 1929. godine i Hrvatske 2015. pretvara u ključnu, a čisti penal za hrvatske kolumniste u prilično, kako se to kaže, dvojben.

Ako je, naime, pokojem Nijemcu i moglo biti smiješno kad je pred partijski sabor NSDAP-a u Nürnbergu 1929. izvjesni Heinrich Luitpold Himmler, novi Reichsführer dotad marginalnog SS-a, sretan kao Glavaš u tvornici akumulatora predstavio i postrojio gizdavu stranačku gardu s visoko razvijenim državnim i stranačkim zastavama, nije pošteno danas mu prestrogo suditi: Hitlerov je NSDAP u to vrijeme bio marginalna, nevažna stranka što je na izborima osvojila jedva 2,6 posto glasova, a Himmler tek nepoznati mladi, netom oženjeni i ambiciozni, ali frustrirani aktivist NSDAP-a, sjeban što je bez stalnog posla zakazao kao muškarac i suprug svoje trudne žene, što mu nekoć imućni roditelji nemaju para za završetak studija agronomije, što ga je kraj Prvog svjetskog rata zatekao kao maloljetnog kadeta preko veze upisanog na obuku u rezervnom bataljonu 11. Bavarske regimente, prekinuvši mu veličanstvenu vojnu karijeru, i što je nakon rata kao odveć slabašan i boležljiv proglašen vojno nesposobnim čak i za regularnu poslijeratnu Njemačku armiju.

Ako je, međutim, pokojem Hrvatu bilo smiješno kad je ovih dana, osamdeset i šest godina kasnije, HDSSB pred stranački sabor u Osijeku ponosno predstavio i postrojio gizdavu stranačku gardu s visoko razvijenim državnim i stranačkim zastavama, nema taj mnogo historijskog prava na podsmjeh.

 

1991. godine jednako je ponosno postrojavao “Branimirovu osječku bojnu“

HDSSB je, istina, na posljednjim hrvatskim parlamentarnim izborima imao zabilježen po prilici isti rezultat kao i Hitlerova stranka 1929., jednako kao i NSDAP deset puta slabiji od jednako tada tamo i danas ovdje vladajućih socijaldemokrata, ali ništa drugo – dobro, osim boje uniforme „unutarstranačkog“ Slawonienstaffela – nije isto kao onda: ponosni muškarac pred postrojenim crnokošuljašima ovaj put nije bio frustrirani mladi parapolitički redikul, već politička i ratna zvijezda, zapovjednik obrane Osijeka, višestruko odlikovani i umirovljeni general bojnik Hrvatske vojske, zbog ratnih zločina počinjenih nad osječkim Srbima osuđen na deset godina zatvora.

Najzad, ni stranačka garda što mu je u dvorani Zrinjevac ponosno predavala raport nije bila prva njegova privatna vojska: u jesen 1991. godine jednako je ponosno postrojavao stranačku mladež okupljenu u zloglasni BOB, „Branimirovu osječku bojnu“ – osobnu tjelesnu stražu i te kako usporedivu sa Schutzstaffelom kao Hitlerovom osobnom tjelesnom stražom – s kojom će sljedećih mjeseci po Osijeku loviti Srbe, brutalno ih mučiti, likvidirati i bacati u Dravu.

Ukratko, NSDAP-ov je Schutzstaffel 1929. postrojavao mladi i nepoznati, iskompleksirani politički redikul nesposoban za vojsku, dok je HDSSB-ovu Slavonsku sokolsku gardu 2015. u Hrvatskoj postrojio iskusni, dobro poznati zapovjednik paravojnih formacija i osuđeni ratni zločinac.

Toliko, eto, o pravu na podsmjeh. Da, i penalu. Dvadeset godina nakon rata Himmler je, jebiga, već dvadeset godina bio mrtav.

Jednostavno, u Njemačkoj je siječnja 1929. još moglo i smjelo biti onih kojima je cijela nürnberška predstava sa „rekreativcima“ toga, kako ste rekli da se zove, Himmler, Hittler, kako god, tek smiješni provincijski skeč frustrirane mlade budale za koju nitko živ nikad nije čuo, i koja nikad nije imala čestit i ozbiljan posao. U Hrvatskoj listopada 2015. baš svi živi – uključujući i lijep broj mrtvih – znaju kako se budala zove i što je sve radila.

U ovoj historijskoj prispodobi, naime, Branimir Glavaš je Heinrich Himmler bio još 1991., sa budućim ubojicama iz svoje schutzstaffel Branimirove osječke bojne. Danas, gotovo četvrt stoljeća kasnije, sa svojom Slavonskom sokolskom gardom on više nije anonimni, ambiciozni Himmler iz 1929., nego onaj iz 1965., iz distopije u kojoj se zloglasni SS-Reichsführer nije ubio u ćeliji u Lüneburgu, već je na procesu u Nürnbergu osuđen kao ratni zločinac, pa u zatvoru organizirao svoju stranku.

 

Samo žrtvama povijest se nikad ne ponavlja

Zamislite sad kako dvadeset godina kasnije – nekako, eto, baš onih dana kad se njemački kancelar Konrad Adenauer susreće s izraelskim predsjednikom Zalmanom Shazarom – živ i zdrav Heinrich Himmler izlazi na slobodu, zamislite potom nekadašnjeg zapovjednika NSDAP-ove stranačke vojske kako u istom onom Nürnbergu 1965., pred nezainteresiranom državom i ravnodušnom javnošću ponovo postrojava stranačku vojsku, pozdravljajući je mangupski sitno izmijenjenim pozdravom, recimo „Unser Sieg heil!“, pa grmi kako su, s „nosom za povlačenje pravih poteza u ključnim povijesnim događanjima, spremni na vrijeme koje dolazi“: stupanj zamislivosti te distopije precizna je mjera razlike između poražene Himmlerove Njemačke i pobjedničke Glavaševe Hrvatske, sa svim koeficijentima pravednosti rata i broja njegovih žrtava.

Onih, shvatili ste, koje valja nekako uvjeriti kako je bolje da mladi marširaju u crnim uniformama, nego da se opijaju i drogiraju.

Samo žrtvama povijest se nikad ne ponavlja.

 

(buka.ba)

Komentari