Piše: Muharem Bazdulj

Bosna i Hercegovina je, kao i prije dvije stotine godina, a u nezaboravnoj definiciji Andrićevog lika iz romana “Travnička hronika”, besputna zemlja. Zbog te besputnosti je zaobilaze i izbjeglice sa Bliskog istoka jer su one na Balkanu samo u tranzitu, a tranzit, znamo, traži puteve. Ne misle, međutim, svi tako

Čovjek nije odgovoran za etiketu koju mu neko drugi pripiše, naročito u naše vrijeme metastaziranja svakojakih logoreja. No čovjek jest odgovoran za to kako samog sebe predstavlja. Ljudi koji se bez blama predstavljaju kao analitičari ili teoretičari zaista spadaju u posebnu sortu. Teško je reći šta je od tog dvoga blamantnije. Analitičara je, barem u masovnim medijima više, pa su generalno vidljiviji, ali kad je riječ o staroj dobroj elementarnoj gluposti kao vrhovnoj kosmičkoj sili, tu teoretičari dominiraju. Kad je Gombrowicz u svom glasovitom “Dnevniku” pisao o geslu “Što pametnije, to gluplje”, mislio je zapravo na takozvane teoretičare, taj rijetko besmislen soj ljudi koji umišljaju da o nečemu imaju blage veze, a ustvari su šuplji k'o sito.

Danas se srećom ne bavimo teoretičarima. Zanima nas tekst “Ranjiva BiH najsigurnija u izbjegličkoj krizi” koji na portalu Al Jazeera Balkans potpisuje politički analitičar Davor Gjenero. Nakon prilično detaljne analize situacije uzrokovane valom izbjeglica sa Bliskog istoka i njegovim uticajem na Evropu i Balkan, a sve to stilski izvedeno u žanru “više pažnje raznim pitanjima” slijedi intrigantan zaključak: “Kad se spekulira o riziku izloženosti BiH migrantskom valu i o kapacitetima te države da se nosi s tom krizom, ne treba smetnuti s uma da je Turska daleko svjesnija važnosti svoje uloge zaštitnice kakve-takve stabilnosti BiH, nego što je to EU. Turska je ključar ove krize, a izvjesno je da je tamošnjim vlastima u interesu da se ona ne prelije u BiH. Predsjednik Erdogan nije bio tek isprazno patetičan kad je govorio o tome da mu je pokojni predsjednik Izetbegović ostavio obvezu brige za BiH, da mu je Bosnu ‘ostavio u amanet’. Njegova se politika, naime, zasniva na doktrini povratka turskog utjecaja na prostore nekadašnjega Otomanskog carstva i tu politiku dosljedno i brižno provodi. Sigurno je da mu nije interes porušiti je toleriranjem prelijevanja migrantske krize u BiH. Zato je BiH, paradoksalno, unatoč svojoj krhkosti i ranjivosti, zaštićenija od opasnosti, što ih donosi migrantska kriza, negoli ostatak balkanskoga i srednjoeuropskog prostora”.

Citirani pasus je zapravo vrlo zahvalan za komentarisanje. Na nivou činjenica on je uglavnom tačan. Tačno je najprije da je Turskoj stalo do stabilnosti Bosne i Hercegovine. Tačno je takođe da je Turska ključar izbjegličke krize u smislu da sve izbjeglice koje iz Sirije i okoline idu put Evrope moraju najprije proći kroz Tursku. Iz određene perspektive je tačno i to da Erdogan ne priziva (apokrifnu?) informaciju da mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet samo zarad “isprazne patetičnosti”. U tome, naime, ima mnogo više geopolitičke kalkulacije iz žanra “doktrine povratka turskog utjecaja na prostore nekadašnjega Otomanskog carstva” nego ikakve folklorne sentimentalnosti, i to je sasvim tačno. Tačno je, naravno, i to da u navedenom kontekstu Turskoj nije u interesu da izbjeglice ikako naruše ionako rovito stanje u Bosni i Hercegovini. Iz svih tih tačnih premisa, međutim, nipošto ne slijedi zaključak da je zato BiH “unatoč svojoj krhkosti i ranjivosti, zaštićenija od opasnosti, što ih donosi migrantska kriza, negoli ostatak balkanskoga i srednjoeuropskog prostora”.

Bosna i Hercegovina je ostala izvan fokusa migrantske krize iz više razloga, ali prvenstveno zbog svog geografskog položaja. Banalno govoreći, do zapadne Evrope se preko Bosne sporije stiže. Jedino kada bi Hrvatska, Mađarska, pa i Rumunija, efikasno i uspješno uspjele da hermetički zatvore svoje granice prema Srbiji, moglo bi se očekivati da izbjeglice preko Bosne krenu put Hrvatske i onda dalje na Zapad. U svemu tome zaista nema nikakvog upliva Turske i Erdogana. Uostalom, kako bi ga i teoretski moglo biti? Pa nema Erdogan daljinski upravljač kojim bi upravljao izbjeglicama nakon što one napuste teritoriju Republike Turske.

Ipak, kad smo kod daljinskog upravljača, ali ovaj put ne u metaforskom smislu, nego u doslovnom, činjenica je da je gotovo jedini kontakt Bosne i Hercegovine sa tekućom evropskom izbjegličkom krizom televizijski program, odnosno potresni prizori migrantskog talasa koji se preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije kreće ka Zapadu. To je pomalo i poetska pravda jer Bosna je donedavno bila najveća evropska izbjeglička priča u posljednjih pola vijeka. Ipak, to ne znači da bosanskohercegovačka vlast ne bi trebala da bude spremna čak i za prilično malo vjerovatnu opciju da u slučaju pomenutog eventualno uspješnog “odsijecanja” Srbije od strane Hrvatske, Mađarske i Rumunije, izbjeglice krenu da nadiru preko Drine. Naravno da je tu spremnost nelogično očekivati. Cijela lokalna arhitektura vlasti formirana je oko slogana “valjda neće”. Bilo bi zapravo utješno da Erdogan daljinskim upravljačem može da diriguje kuda izbjeglice treba da idu, mada bi da je tako vjerovatno gledao kako da ih spriječi da uopšte ulaze u Tursku. Znamo da bh. vlasti nemaju odgovornosti ni prema vlastitim građanima, no kad bi od njih trebalo očekivati odgovornu politiku u izbjegličkoj krizi, ne bi bilo besmisleno parafrazirati onu staru Titovu: treba se spremati kao da će sutra nahrupiti hiljade izbjeglica, a živjeti kao da neće doći nikad.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari