Piše: Gordana Katana

Nenad Stevandić bez trunke srama danas svakodnevno šeta banjalučkim ulicama i ne skreće pogled od svojih sugrađana koje je poput šintera lovio u zloglasnom crvenom kombiju.

U bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, u kojem su i pravo i pravda za žrtve ratnih zločina nedostižni, 10. aprila navršit će se 25 godina od ubistva penzionisanog policijskog inspektora Miodraga Šušnice. Vladimir Todić i Neven Laka tokom istrage priznali su da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su to učinili. Dakle, četvrt stoljeća kasnije bloger Slobodan Vasković dokumentujući službene zabilješke policije RS-a, prvi je progovorio o ovom zločinu. Motivi ubistva nisu rasvijetljeni, pa je i dalje bez odgovora ključno pitanje da li je Šušnica ubijen greškom ili je bio ciljana meta kako bi banjalučki Bošnjaci (muslimani) i Hrvati bili optuženi da stoje iza tog zločina što bi i bio povod za odmazdu nad njima? Nalogodavci zločina, tvrde u svom iskazu Laka i Todić, bili su pripadnici takozvane Srpske protivterorističke grupe Pantelija Damjanović i Nenad Stevandić. Laka takođe tvrdi da je, nakon što je Šušnicu ubio, njegov službeni pištolj dao Stevandiću jer je ovaj kazao “da će ga baciti u dvoriše džamije Ferhadije”. Nenad Stevandić, u svom iskazu, ovog slučaja “jedva da se i sjeća”. Istraga protiv Todića i Lake obustavljena je i niko za ubistvo Šušnice nikada nije odgovarao.
Nenad Stevandić danas je potpredsjednik Narodne skupštine RS-a i “ugledni ljekar i porodični čovjek”. Iz predsjedništva skupštinskog rukovodstva on danas svojim kolegama i bivšim partijskim drugovima iz opozicije ne prestaje da drži moralne lekcije o patriotizmu. Nenad Stevandić bez trunke srama danas šeta banjalučkim ulicama. I ni ne pada mu ni na pamet da skrene pogled od članova porodice Šušnica. I od brojnih svojih sugrađana, Bošnjaka i Hrvata koje je poput šintera sa ostalim pripadnicima paravojne formacije Crvene beretke lovio po gradskim ulicama, upadao im u kuće, zlostavljao, premlaćivao.
Banja Luka je premali grad u kojem se tačno zna ko je šta radio tokom rata. Pa znaju to i narodni poslanici, no nikada niko od njih neće spočitati Stevandiću njegovu sramnu ratnu prošlost. Niti će se njime pozabaviti pravosuđe. Zato on može mirno spavati.
Prema podacima zasnovanim na onome što je utvrdila policija i što je u banjalučkom Osnovnom tužilaštvu bilo dokumentovano, tokom rata je u ovom gradu ubijeno 500 civila nesrpske nacionalnosti. Sva ta ubistva vođena su, koje li ironije, po NN počiniocu. A onda je “neko” 1999. godine dao nalog da se ti spisi unište. Oni rijetki koji su suđeni u banjalučkom Okružnom sudu, najčešće su oslobađani, jer su sudije nalazile “niz nedostataka u priloženim materijalnim dokazima”.
Na osnovu podataka koje je prikupila Banjalučka biskupija, na području Banje Luke, od avgusta 1991. do decembra 1995. godine ubijeno je sedamdeset građana hrvatske nacionalnosti. Ubijani su u svojim kućama starci, žene. Ubijani su i svećenici i časne sestre. O tim ubistvima banjalučki biskup Franjo Komarica je tokom cijelog rata, uz doslovno preklinjanje da se zaustave ubistva nedužnih ljudi, pisao i tadašnjem gradonačelniku Predragu Radiću i listom svim čelnicima Republike Srpske. Pisao je uzalud. Jer odgovora nije dobio, a ljudi, svjesni da im je svaki dan lutrija preživjeti ili umrijeti, bezglavo su Banju Luku napuštali.
U ovoj godini kada se navršava 25 godina od početka rata u našoj zemlji, i dalje ne blijede sjećanja bijeljinskih Bošnjaka, ali i svakog civilizovanog čovjeka na zločine koje su počinile ine srpske paravojne formacije uz svesrdnu podršku JNA u tom gradu 31. marta 1992. godine. I oni su, bez argumenata, jednako kako se to činilo u Banjoj Luci, Prijedoru, Zvorniku, Višegradu… optuženi da pripremaju vojne akcije, te ih je trebalo u tome spriječiti. Bijeljina stoga dan krvavog pira obilježava kao dan odbrane grada. Od koga? Ne pitaju se mediji u Republici Srpskoj. No pomno izvještavaju. Kao na traci nižu se izjave srpskih oficira i civilnog rukovodstva Bijeljine iz tih dana. Uz opasku da “oni drugi” već godinama lažno optužuju Srbe za “navodne zločine počinjene nad njima”. Tako Bošnjaci više ni to nisu. Nego tek “oni” drugi. Suočavanje s prošlošću i kažnjavanje počinilaca ratnih zločina stoga u BiH, nažalost, jedva da se miče s mrtve tačke. I ne čudi to nikoga jer politički establišmenti tri nacionalna korpusa govore samo o “njihovim zločinima i zločincima”. Oni “naši” u pravilu su “nepravedno optuženi, jer su samo branili svoja vjekovna ognjišta”.
Koncem prošlog mjeseca boravila sam u Njemačkoj. Berlinu. Gradu koji danas na niz mjesta odaje počast žrtvama nacističkog režima. Holokaust nije tabu-tema. I na svim mjestima gdje se nalaze spomenici u čast žrtvama holokausta zaticali smo tih dana mnogo mladih ljudi. Naši domaćini su nam pojasnili da učenici ne samo iz Berlina nego i cijele Njemačke dolaze u pratnji svojih nastavnika na ta mjesta. Na kojima im se govori o zločinima koje su počinili njihovi preci. Neko će reći da su od okončanja Drugog svjetskog rata prošle 72 godine i da je s te vremenske distance moguće se lakše i suočiti s prošlošću. Reći će i da su Nijemci prošli bolan proces denacifikacije. I sve to stoji. No izgradili su svijest o odgovornosti za ono što je počinjeno. U BiH ćemo se toga načekati. Ako se ikada i desi. Jer umjesto suočavanja s prošlošću, u Republici Srpskoj stasavaju generacije zadojene mržnjom, vaspitane na falsifikovanju povijesnih činjenica, generacije do te mjere ksenofobične da to kod normalnih ljudi može izazvati samo strah za budućnost.
Nećemo mi stoga dočekati da se među Srbima pojavi neko poput WiIIyja Brandta. Neko ko će biti spreman kleknuti pred spomenikom žrtvama zločina koji su počinjeni u ime njegovog naroda. Ovdje i kada se odlazi na mjesta stratiša čini se to s figom u džepu.
Zato Nenad Stevandić i može biti potpredsjednik Narodne skupštine. Zato ulicama gradova RS-a mirno hodaju oni koji su svoje sugrađane držali zatočene u logorima, brutalno ih ubijali, protjerivali. I hodaće, kopajući svakoga dana po i onako živim ranama svojih žrtava.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari