Piše: Muharem Bazdulj

Uživao sam zaista čitajući neki dan u Oslobođenju izvrstan tekst Valery Perry preuzet sa bloga DPC-a pod naslovom “Skromni prijedlog: Završimo ovaj popis stanovništva”.

Divna je ova naslovna aluzija gospođe Perry na čuveni pamflet Johnatana Swifta, dok su njene sugestije iz samog teksta izuzetno razložne. Ukratko, Valery Perry najprije podsjeća u čemu je problem o debati oko objavljivanja rezultata popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, a zatim nudi vlastiti prijedlog rješenja. Ona kaže ovako:

“Voljela bih predložiti prosto rješenje koje bi privelo kraju ovu sagu i dozvolilo da se popis stanovništva smatra ‘uspjehom’ bez daljeg polariziranja entiteta i odvlačenja pažnje sa mnogo hitnijih pitanja: Sve popisnice bi se trebale prebrojati za konačnu analizu; Odgovori na fakultativna pitanja se uopće ne bi trebali brojati. Ovo bi uključivalo pitanja o etnicitetu/nacionalnosti (#24) te o vjerskom opredjeljenju (#25), koja su uključena a da ne reflektiraju dobru praksu u odnosu na takva osjetljiva pitanja identiteta. Ovime bi se, također, isključilo i pitanje entitetskog državljanstva (#19.1) koje je bilo bespotrebno, čija svrha nikada nije bila određena, te koje je u popisnicu uključeno u posljednjem momentu; Odgovori na obavezno pitanje o maternjem jeziku (#26) bi prosto trebali biti ignorisani i nebrojani.”

Autorka odmah potom pojašnjava da su kontroverzna “identitetska pitanja” iz perspektive EU i EUROSTAT-a od početka bila opcionalna: “Sada kada je više ljudi svjesno da bismo mogli svjedočiti sasvim predvidivom političkom neuspjehu vrijednom 25 miliona eura, vrijeme je da budemo jasni. Ova pitanja nisu nikada trebala EU, niti joj trebaju sada. Izbrojite rezultate popisnica kako bi BiH i Bruxelles znali kako ljudi putuju na posao; kako zagrijavaju svoje domove; kako pribavljaju vodu; od kojeg materijala su im izgrađene kuće i stanovi i odgovore na slična praktična pitanja.” Racionalno gledajući, Valery Perry je potpuno u pravu. Iz svake perspektive je pozitivno da u Bosni i Hercegovini ima što više stanovnika pa je u tom smislu pogrešno odbacivati ijednu popisnicu, a pošto ideja o “reduciranju” broja rezidenata ionako za motivaciju ima namjeru da se stanovništvo Republike Srpske statistički učini što homogenijim u etničkom smislu, usvajanjem ovog prijedloga svi bi problemi bili riješeni. Uostalom, teško da ikom u RS-u može da bude u interesu da ovaj entitet ima (formalno) manje stanovnika. A opet, šanse da ovaj prijedlog bude usvojen su nikakve, ako ne i malo manje. Uostalom, da je ta ideja imala šanse, “identitetska pitanja” se nisu ni morala naći na popisnim listićima.

Valery Perry, nažalost, griješi kad govori o popisu iz perspektive racionalnosti. Bosanskohercegovačke političare zapravo i ne zanima kakva je starosna ili obrazovna struktura stanovništva, kao što ih ne zanima ni kako ljudi putuju na posao; kako zagrijavaju svoje domove; kako pribavljaju vodu; od kojeg materijala su im izgrađene kuće i stanovi. Njih zanima jedino koliko, brate, u procentima ima Bošnjaka, koliko Srba, a koliko Hrvata, odnosno koliko je muslimana, koliko pravoslavnih, a koliko katolika, odnosno koliko ima onih kojima je maternji jezik bosanski, koliko onih kojima je srpski, a koliko onih kojima je hrvatski. I zanima ih, naravno, distribucija: koliko je kojih u kojem entitetu, u kojem kantonu, u kojem gradu i u kojoj opštini.

Sve je to, naravno, dio jednog velikog nesporazuma zbog koga čak i oni stranci koji izvrsno poznaju bosanskohercegovačke prilike ne mogu da pojme suštinu lokalne političke jednačine. Svaka priča o budućnosti u Bosni i Hercegovini je, naime, puka retorička varka. Lokalnim etnopolitikama je, naime, primarno stalo da “ovjere” rezultate rata. Bošnjačka politika teži da na nivou cijele države uspostavi najprije natpolovičnu većinu koja bi u budućnosti imala tendenciju dodatnog rasta te da u najvećem dijelu Federacije ima apsolutnu dominaciju. Srpska politika pak teži apsolutnoj dominaciji u Republici Srpskoj te joj u tom smislu smeta mogućnost da se procenat nesrpskog stanovništva u ovom entitetu približi petini ili četvrtini. Hrvatska politika opet želi da na nivou Bosne i Hercegovine formalno ostane što bliže procentu koji su Hrvati imali 1991. godine te da sa što je moguće izrazitijom većinom “poklopi” Mostar. Svim ovim etnopolitikama primarno je stalo do svojih partikularnih ciljeva. Tu nema spremnosti na kompromis.

Zbog svega toga je užasno teško očekivati da dođe do dogovora kad je riječ o objavljivanju rezultata popisa stanovništva, bilo na tragu navedenog prijedloga Valery Perry, bilo na ikakav drugi način. I mada će to značiti da se uzalud potrošio silan novac i mada će zbog toga da dođe do zastoja u evropskim integracijama i mada će “blokada” posljednjeg popisa po svoj prilici predstavljati i znak da ni 2021. godine ne treba očekivati popis stanovništva, to ništa ne mijenja na stvari. Volio bih da se varam i volio bih da se medijske najave po kojima je kompromis nadohvat ruke pokažu kao istinite. Dosta je što je BiH bila bizarni izuzetak kao jedna od dvije-tri zemlje svijeta u kojima 2011. nije održan popis i definitivno joj nije potrebna nemila slava jedine zemlje u kojoj je popis makar i sa zakašnjenjem ipak održan, ali uzalud.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari