Piše: Gojko Berić

Dvojica važnih političkih lidera i jedan koji to tek pokušava postati dali su ovih dana izjave koje zaslužuju pažnju i osvrt.

Govoreći o odnosima Srba i Bošnjaka, Milorad Dodik je u intervjuu Politici, objavljenom prošle subote, rekao da su oni “trajno riješeni slovom Dejtonskog mirovnog sporazuma” i dodao: “Istorijski i teritorijalno problemi su iza nas i nadalje možemo i treba da gradimo mir.

Tenzije i sukobi nikome ne odgovaraju. Ne moramo da se volimo, tu ljubavi nema, ali moramo da se uvažavamo.” Iz tako definiranog globalnog konteksta Dodik izuzima lične i političke odnose kao “nešto drugo”. Međutim, trebalo bi vidjeti šta o istorijski i teritorijalno “trajno riješenim” srpsko-bošnjačkim odnosima misli bošnjački establišment. Možda su oni zaista riješeni jednom zasvagda. Ali po koju cijenu i na čiju štetu? Naravno, uspostavljeni mir nije imao alternativu, ali da nije bio pravedan i da je bio na štetu Bošnjaka, to je opće mjesto dvadesetogodišnjeg diskursa o Holbrookeovom projektu. Dodik dobro zna da su srpsko-bošnjački historijski i teritorijalni problemi “riješeni” surovim ratom protiv bošnjačkih civila, njihovim brutalnim etničkim čišćenjem, metodom nacističkih konc-logora i masovnih strijeljanja, ali kad to treba priznati u ime istinskog mira, on dobija nepodnošljive napade amnezije. Možda se bošnjački establišment – politički, intelektualni, tajkunski – uprkos svemu ugodno osjeća “u svojoj vjeri, na svojoj zemlji”, a ta zemlja iznosi jedva četvrtinu teritorije Bosne i Hercegovine, u to ne ulazim. Ugledni intelektualac Šaćir Filandra, autor jako važne ali gotovo prešućene knjige “Bošnjaci nakon socijalizma”, tvrdi da Bošnjaci nikada u svojoj istoriji nisu bili u boljem političkom položaju nego što su danas. Nisam pozvan ni da branim ni da osporavam tu tezu, samo podsjećam da su kako ishod proteklog rata, tako i ono što se događalo tokom mira, bili frustrirajući za Bošnjake, daleko više nego za Srbe i Hrvate. Činjenica je, takođe, da se grupisanje Bošnjaka na dijelu Federacije BiH, kao i grupisanje Srba u Republici Srpskoj i Hrvata tamo gdje čine većinu uzima kao dokaz definitivne podjele nekadašnjeg bh. društva na tri etničko-vjerska korpusa. Buniti se protiv toga postalo je besmisleno. Ako za to optužite etno-nacionalističke političke garniture, koje su postigle konsenzus o toj podjeli, od aktera tog mračnog dogovora dobićete odgovor: To je narod htio.

Zašto danas mnogi Bošnjaci sve više cijene Dragana Čovića, smatrajući ga superiornim u odnosu, recimo, na Bakira Izetbegovića? Čović je takoreći do juče bio predmet gnjeva među Bošnjacima, jer je insistirao na nekoj vrsti male hrvatske banovine unutar BiH, s Mostarom kao stolnim gradom ovdašnjih Hrvata. Potom bi mijenjao retoriku i prilagođavao je nekoj drugoj ideji iz arsenala hrvatskih interesa, ali nikad nije propustio da naglasi kako je Bosna i Hercegovina njegova domovina, a Mostar njegov rodni grad i s jedne i s druge strane Starog mosta. Nekadašnji mašinski inženjer u fabrici Soko, a potom njen generalni direktor, Čović posjeduje nesvakidašnju političku ležernost i eleganciju, inteligentan je i ostavlja dojam iskrenog partnera. Ostavio je Dodika i priključio se Izetbegoviću i Radončiću kao saputnicima za Evropsku uniju. Od Izetbegovića je dobio suglasnost da se u Federaciji BiH formiraju posebno hrvatska, a posebno bošnjačka preduzeća?! Čović je uoči izbora u Hrvatskoj izjavio da Hrvati Bosne i Hercegovine jesu dijaspora, te da kao takvi imaju pravo da biraju svoje zastupnike za Hrvatski sabor. Naši Hrvati su dakle etnička zajednica sa dvostrukim statusom – jednom su konstitutivni narod, a drugi put dijaspora.

Gostujući ovog ponedjeljka u dijaloškoj emisiji Federalne TV “Pošteno”, bivši reis dr. Mustafa Cerić je, pribran i precizan kao i uvijek, rekao da Bosnu i Hercegovinu vidi kao zemlju Bošnjaka i svih ostalih koji je vole. “Ona ne može biti zemlja i ovih i onih, jer je onda svačija”, smatra Cerić. A ako je svačija, onda je ničija.” Nije to, međutim, tako nepoznata stvar. Cerić je ovu tezu obznanio još prije nekoliko godina, tvrdeći da su Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoju državu. Istina, on ni tada ni kasnije nije rekao da bi BiH kakvu on zamišlja trebala biti ekskluzivno bošnjačka, ali bi oficijelno bila prevashodno bošnjačka. Kome onda pripada Belgija, Flamancima ili Valoncima? Ili Švicarska, u kojoj žive četiri različite etničke zajednice? U pomenutoj TV emisiji Cerić nije pomenuo Srbe i Hrvate, za njega su ta dva naroda, po svoj prilici, oni “svi ostali”, koji imaju pravo na Bosnu “ako je vole”. Kao nezavisni kandidat za člana državnog Predsjedništva, Mustafa Cerić je na proteklim izborima dobio 30.000 glasova, što je dobar rezultat za nekog ko je tek početnik u profesionalnoj politici. Međutim, njegova krajnje problematična ideja o BiH kao državi Bošnjaka i “svih ostalih koji je vole” svjedoči da on nema dovoljno talenta za zanat koji ga inače toliko privlači. Svojim istupom u TV emisiji “Pošteno” Cerić je postigao još jedan efektan autogol, skrenuvši podosta vode na mlin srpskih i hrvatskih nacionalista.

Što se mene tiče, Bosna i Hercegovina je vlasništvo svih njenih građana, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Na nju ne mogu imati tapiju samo Srbi, ili samo Bošnjaci, ili samo Hrvati. Držim, međutim, da je od svih pitanja najvažnije pitanje: kakva je ovo zemlja? Kakvu demokratiju u njoj živimo, kakav je odnos etničkih većina prema manjinama, kolika je u BiH sloboda mišljenja i govora, štiti li nas ta država od nasilja političkih bandita i gangstera iz podzemlja, šta je sa njenim pravosuđem, živimo li vladavinu zakona ili vladavinu haosa? Pitajte o tome građane i dobićete brz i tačan odgovor – dokaz da su ljudi frustrirani postojećim stanjem i napeti kao napeta puška.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari