Piše: Vildana Selimbegović

Kraj je godine i nekako se pogled u ogledalo nameće kao obaveza. Razmišljajući o ovom tekstu, pokušavala sam potražiti odgovore na ona najtipičnija novinarska pitanja: ko su ovogodišnji najznačajniji Bosanci i Hercegovci? Po čemu ih pamtimo mi, a po čemu će ih pamtiti historija? Šta se to u 2014. dogodilo toliko važnog da će ostati u amanet budućim generacijama? Na početku ovog milenija u Danima smo pravili osvrt na 1.000 prethodnih godina, a danas mi se čini – sudeći po temama i likovima – da se svake godine zapravo sve brže vraćamo unatrag. Možda je zaista lakše baviti se historijom i njezinim veličinama negoli uhvatiti se ukoštac sa stvarnošću, ali ne mogu se oteti dojmu da nam nedostaje spremnosti da već naučene lekcije naprosto primijenimo. Da ne kažem implementiramo. Evo primjera: Josip Broz Tito, koji je, bez svake sumnje, bio i Bosanac i Hercegovac (danas ga se odriču najviše oni koji su se oko njega najsnažnije otimali) dao je punu podršku formiranju ZAVNOBiH-a u jeku Drugog svjetskog rata. Tako su 25. i 26. novembra 1943, kako to volimo reći, udareni temelji državnosti Bosne i Hercegovine u federativnoj Jugoslaviji, a Srbi, Hrvati i Muslimani postali ravnopravni i jednaki njezini narodi. Šta imamo danas? Srbi, Bošnjaci i Hrvati su u međuvremenu proglašeni konstitutivnim, no još uvijek nikako nisu ravnopravni i jednaki na cijeloj teritoriji zemlje, a svi Ostali – što će reći svi koji nisu konstitutivni, a žive, rade i trpe ovdje – smješteni u slučaj Sejdić – Finci, za koji je na izdisaju 2014. i sama Evropa konstatirala da je za nas dovoljno nerješiv da ga možemo odgoditi dok ne naučimo rješavati makar zadatke tehničke prirode. I šta god mi mislili o 2014, čini se da se najhistorijskiji momenat BiH tokom godine dogodio izvan granica naše zemlje: u Berlinu, kada je objelodanjena njemačko-britanska inicijativa, kojom smo dobili posljednju šansu za priključenje modernom, zapadnom svijetu.

Ovo sad moram napisati: i za ovu inicijativu nisu najzaslužniji Bosanci i Hercegovci, nisu čak ni Nijemci i Britanci (kojima svakako veliko hvala što su je pretočili u stvarnost), već ministrica vanjskih poslova susjedne Hrvatske Vesna Pusić. Upravo je ona (na stranicama ove novine) negdje s proljeća krenula u pionirsku akciju tzv. drugačijeg pristupa BiH. Kako to na Balkanu obično biva, ni papir ni inicijativa, kao i sama ministrica Pusić, nisu baš ozbiljno shvaćeni, no zato u Berlinu i Londonu jesu, pa smo dobili priliku da već zaboravljeni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju stupi na snagu. Skoro pa odmah. To malo što nas dijeli, ovisi o nama, tj. domaćim političarima zbog kojih – to valjda ne treba naglašavati – izbori 2014. jesu očekivani kao događaj godine, ali da bi postali historijski, trebaju nam rezultati. Prvi je konture vlasti, koja se nazire, ali nikako da se posloži, drugi je Deklaracija koja će nam omogućiti ono odmah stupanje na snagu Sporazuma, a treći je prije koji dan spomenuo Mladen Ivanić, predsjedatelj Predsjedništva BiH u intervjuu za Oslobođenje. I može se sažeti u jednu jedinu riječ: privreda. Od vlasti BiH, oba njena entiteta i svih deset kantona, očekuje se fokusiranje na preteško ekonomsko stanje, okretanje ka privredi koja grca pod nametima preteških, megalomanskih budžeta. Očekuje se drugačiji ambijent, promjena klime koja – objasnio je to Ivanić savršeno – neće dati rezultate preko noći, ali ljudi su svjesni toga, svjesniji od vlasti i hoće nadu. Ta je nada zadatak politike. Kako će nam je dati? Jednostavnije nego što bilo koja partija želi priznati: izborom ljudi na ključne pozicije. Suština svake politike je kadrovska i to se posljednjih dana u Narodnoj skupštini Republike Srpske vidi golim okom. Odabirom Željke Cvijanović ponovo za mandatara Vlade RS-a Milorad Dodik je ubio svaku nadu – od Trebinja, preko Rogatice, Pala, Bratunca, do Banje Luke i Prijedora. Niko mu više ne vjeruje, čak ni oni koji su glasali za njega, da je na izbore izašao sa ambicijom da obezbijedi bolji život: favoriziranjem svoje stranačke koleginice koja je – uz svu njegovu i SNSD podršku – izgubila u utrci za člana Predsjedništva BiH, pokazao je da ga zapravo ljudi i njihovi životi ne zanimaju, već partijska nomenklatura i lične ambicije. Zato je Ivanić, kao ekonomista od struke, ali i političar od zanata, Željkinoj vladi prognozirao, nažalost, samo probleme. Koji su neminovni i već opipljivi.

Hoće li Federacija naučiti lekciju, pitanje je kojim ću se pozabaviti malo kasnije, jer se tiče onih znamenitih ličnosti. A nemam uopće dilemu, kada je o njima riječ, u godini od koje se opraštamo: ako je Hamdija Pozderac – a bez sumnje jeste – bio jedan od najznačajnijih komunista u razvoju BiH, ostavivši snažan pečat u njezinu napretku, 2014. obilježio je njegov rođak i imenjak Hamdija Lipovača, koji je dobar dio političke karijere sagradio upravo na porodičnoj tradiciji, ali ju je zapečatio u zatvoru. Istina, nije jedini političar dopao zatvora, ali za razliku od ostalih, Lipovača se baš nema čemu nadati, Krajišnicima je dotužio svojom bahatošću i prekomjernom silom. Osim njega, od politike su se oprostili još neki njegovi partijski drugovi, mahom skupljeni po jaranskoj liniji oko Zlatka Lagumdžije. No, zato je politički potez godine iz istog idejnog miljea. Povukao ga je Željko Komšić, lider Demokratske fronte. Ova je partija osnovana prije jedva godinu i po, izašla je u oktobru prvi put na izbore i da je suditi samo po rezultatu, bila bi sastavni dio svakog godišnjeg rezimea. Fronta je napravila do sada nezabilježen uspjeh u postdejtonskoj BiH. Pa ipak ću u svom osobnom izboru posegnuti za drugim argumentom: Komšić je, načinom na koji je DF uveo u vlast, demonstrirao političku odgovornost kakvu partijski pluralizam u BiH naprosto ne poznaje.

Dao je DF-ove ruke, ne trgujući, ne ucjenjujući, ne otimajući. Uveo je DF u vlast sa samo jednim zahtjevom: iskorakom cijele zemlje na euroatlantskom putu. Zanimljivo, upravo je zato navukao i na sebe i na DF čitavu plejadu lažnih moralista, od svojih dojučerašnjih kolega iz redova zlatkista, do SDA-ovih kadrovika što se busaju u prsa patriotizmom i stanovima na kredit. Sad bi da uzmu ruke, a DF potpuno istisnu. Srećom, Komšić zna šta hoće, ali i šta neće. Sve dok je tako, ima nade da će 2015. biti godina odgovornije vlasti u BiH. Savez za promjene zaželio se konkretnih poteza u korist ljudi, županije su – što bi rekao Dragan Čović – svoj dio posla obavile, ostali su kantoni i Federacija. SDA i HDZ imaju svoj spisak želja. I jedni i drugi iznenađeni su DF-om. Sad je zapravo do Bakira Izetbegovića: njegov je otac i prečesto bio na velikim kušnjama, i u ratu i u miru. Pa ipak, Alija Izetbegović je između različitih interesa i želja, prikliješten i u samoj SDA skoro kao njegov sin danas, upravo zalažući se za demokratsku BiH na euroatlantskom putu, za onu BiH koju danas prepoznajemo u Komšićevim ciljevima, i umro kao prvi u Bošnjaka. Izetbegović sin upravo sad pokazuje koliko je naučio dobrih očevih lekcija. Ako uspije pobjeći od jastrebova u vlastitim redovima, sačuvat će DF i vratiti poljuljani kredibilitet u SDA, da ne kažem osvojiti izbore u stranci. Što je još važnije, Federacija može poslati poruku nade. Sve drugo vodi u RS, na put ekonomskog kolapsa i nemire kakve smo vidjeli u februaru. One koje su i Vesna Pusić i Željko Komšić shvatili kao signal da je BiH neminovan drugačiji put. I pokazali ga.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari