Piše: Jusuf Trbić

       Kad proljeće, kao šarena ptica, doleti u bijeljinski kraj, pa oboji zelenilom krošnje i zemlju ispod njih, kad mirisni vjetar proleti kroz kosu, a u očima se rastopi nebeska duga, dođite u Gradski park, među sjenke. Osjetićete dah prošlih dana, nataloženih, kao umorno lišće, u podnožju drveća, a kad stanete i zadržite dah, čućete toplu pjesmu bezbrojnih nekadašnjih ljubavi, tihu i nostalgičnu, kako struji ispod trave, pa se penje, nježno, do vaše duše, u dubini.  Svaku stopu u parku, u vremenu koje je ostalo iza nas, natopila je  ta zanosna melodija, svaki cvijet, svaki grm, svaku stazu, bila je to neizmjerna, jedinstvena oaza ljubavi, mjesto na kojem su se začinjali vreli pogledi, stisci ruke, laki poljupci, sastanci i rastanci, šaputanja u sumrak i šetnje one posebne vrste, kad vas ne nose noge, već otkucaji srca.  Kad dođete opet u ovo carstvo sjenki, vi, nekadašnji dječaci i djevojčice, zatvorite oči i srešćete sebe, ponovo mlade, u toj gustoj melodiji sjećanja, okupaće vas ponovo odsjaji zlatnih dana i to će zauvijek  ostati pod vašim kapcima očnim.

…………………..

Da, bijeljinski Gradski park je, godinama i decenijama, bio mjesto na kojem je cvjetala ljubav. Ali, ne samo to. Park je bio i šetalište, i izletište, i mjesto za akšamluke u lijepoj, drvenoj kafanici, u kojoj su svoje vrele noći ostavljali čaršijski ljudi, a svoje pjevačke i sviračke karijere započinjali i razvijali umjetnici pjesme. Pod visokim platanima trajalo je to carstvo ljepote, sve dok ga ovo novo, bezlično i hladno doba nije ugušilo. Zelenilo je prorijeđeno, cvijeće izgaženo, sagrađena je nova kafana, ali sve je to sad drugačije. I samo onda, kad dođu stari Bijeljinci, čiji koraci još prepoznaju stare staze, park otvori oči i počne disati kao onda kad je sve bilo mlađe i ljepše. Pa raširi svoje zelene ruke, i zagrli vas.

……………………….

Kažu da istorija na Balkanu traje predugo. Jer je majstori laži neprekidno prepravljaju, dopunjuju, mijenjanju, okreću naopako, prilagođavaju sebi, pa istorija nema kad da ostari i da se smiri. Pogotovo se to radi u slučaju jadne zemljice Bosne, koju godinama čerupaju i prisvajaju i s jedne, i s druge strane, negirajući očigledno, iznoseći nemoguće, ne bi li nekako ugušili i Bosnu i Bošnjake, koji im smetaju i žuljaju ih tolike puste godine. U posljednje vrijeme srpska strana čini sve što može ne bi li nakazni entitet, Republiku Srpsku, nastalu na zločinima i masovnim jamama, prikazali kao nešto stalno, a državu Bosnu kao usputnu, prolaznu stanicu za njihov voz, koji nikako ne stiže. Pa ozbiljni ljudi tvrde kako je ta, da prostiš, Republika Srpska, postojala i u srednjem vijeku, oni to tako vide, a Bošnjaka nit je kad bilo, nit ih sad ima. I još tvrde kako je u tursko doba postojao samo mrak, pun jauka,  nabijanja na kolac i kuknjave sirotinje raje, a vrijeme Austro-Ugarske teško doba surove okupacije, sve su nam to gurali u glavu  tolike decenije, pa mi tek sad otkrivamo da to nije bilo baš tako. Obje imperije vladale su ovim krajevima kao osvajačke sile, ali to je bilo sasvim u skladu s tadašnjim vremenom. I da nisu bile one, bile bi neke druge moćne sile, jer balkanski narodi toga doba nisu mogli vladati sami sobom.

Turska je u ove krajeve donijela napredniju, bogatiju civilizaciju, podigla gradove, sagradila puteve i mostove, stvorila velika djela kulture i ustoličila princip međuetničke i međuvjerske tolerancije, kakav Evropa nije imala. Austro-Ugarska je donijela dotle neviđen red, novi duh, stvaralački i graditeljski. U njeno doba podignut je bijeljinski Gradski park ( od 1891. do 1895. godine), ali i mnogo šta drugo. Da se prisjetimo.

Godine 1879. sagrađena je kasarna, sljedeće godina stara Zelena pijaca i prva bolnica, koju je vodio dr Jakob Kohut, kao i prva apoteka (vlasnik Antal Čapo). Godinu dana kasnije proradio je prvi hotel “Kron princ Rudolf”, 1896-te je otvorena Trgovačka škola ( prije toga i Komunalna škola), pa Vanekov mlin 1888. godine, 1890-te je otvoren hotel “Nacional”, a sljedeće godine su započeti mnogi komunalni poslovi : popločani trotoari, ulična rasvjeta, glavni kolektor kišne kanalizacije, regulisanje ulica. Godine 1892. otvoren je velelepni hotel “Drina”, prelijepa zgrada koju su primitivci u bijeljinskoj vlasti srušili 1972. godine. Godinu dana kasnije podignuta je i muslimanska čitaonica Kirethana, prva štamparija je počela raditi 1895-te, pa je 1899. otvoren hotel “Balkan”, a 1902. sagrađena je Srpska osnovna škola. Godine 1905. podignuta je impozantna sinagoga, a te godine je prokopan kanal Dašnica kroz grad. Godine 1910. sagrađena je Gradska vijećnica ( zgrada opštine), a Bijeljina je uključena u javni telefonski saobraćaj. Dvije godine nakon toga otvoreno je Gradsko kupatilo. Sve to i još mnogo šta urađeno je u austrougarsko vrijeme, u vrijeme okupacije. A u današnje vrijeme demokratije uništene su sve bijeljinske firme i srušeno sve što se moglo srušiti. U tursko doba su oni koji rade davali državi dvije desetine, a koliko im se uzima danas? U austrougarsko doba se gradilo, u Titovo doba i gradilo i živjelo.

Pa vi ocijenite šta je šta.

………………….

Gradski park je podignut na mjestu nekadašnje Pašića meraje, u centru grada, na prostoru od četiri hektara, pravougaonog oblika. Za to je zaslužan Johan Kajzer ( Kaiser), Nijemac čija je porodica živjela u Novom Selu  (Franzjosefsfeld), i koji je škole završio u Austriji, a zatim se u Bijeljini zaposlio u odjeljenju za lov i podizanje šuma. Bio je uporan u zahtjevu da mu se odobri podizanje parka, kakav imaju veliki evropski gradovi, pa mu je to opština na kraju dozvolila. Zajedno sa saradnicima brzo je napravio plan budućeg parka, u kojem su najviše mjesta dobili platani, kojih do tada nije bilo u ovom kraju, kestenovi, topole i razno drugo drveće, cvijeće i egzotično bilje. Sadnice je kupovao on lično u Pešti i Beču i brodom ih dopremio do Rače, a zaprežnim kolima do Bijeljine, pa je počeo nicati, za ono vrijeme, neviđen i prelijep park, kakav nije imao ni jedan drugi grad u Bosni. Sam Kajzer je ljubomorno nadgledao i čuvao park, nerijetko rastjerujući obijesnu mladež, pa su po njemu sve buduće čuvare zelenila zvali Kajzer ( na njemačkom : car).

U središtu parka  bili su rasadnik – staklena bašta, i lijep restoran, sa binom za muziku, djelimično natkriven, a svuda okolo umjetni brežuljci, cvijeće, klupe za sjedenje, javno osvetljenje…Bilo je to omiljeno mjesto za izlazak Bijeljinaca, za šetnju i sastajanje mladih. Ali, 28. juna 1929. godine Bijeljinu je pogodio strašan ciklon, koji je oštetio mnogo visokog drveća u parku, a Italijani su za Božić 1944. godine isjekli sve četinare, radi pravljenja jelki. Veliku štetu nanijeli su mu i Nijemci, prilikom povlačenja na kraju Drugog svjetskog rata. Ali, park je odolijevao svima, pa čak i novim vandalima, koji su, u današnje vrijeme, prorijedili drveće,  isjekli grmove i uklonili cvijeće. Nedavno je podignuta ponovo kafana u parku, obnovljena su svjetla i uređena šetališta. Ali, kad god me put nanese na tu stranu, imam utisak da park tuguje i povlači se u sebe. Kao da čeka nekoga, ko treba da dođe, da prošeta ponovo njegovim stazama, da se obraduje njegovom mirisu.

I zato, vi koji ste tragove svoje mladosti ostavili pod ovim platanima, kad dođete, prođite kroz naš park. I zbog sebe, i zbog njega.

Vidjećete da ćete iz sjenke drveća izaći bogatiji za jedno toplo  sjećanje, za jednu neizmjernu melodiju koja će vam, bar za trenutak  vratiti onu beskrajnu ljepotu, koje odavno nema, i nikada je više neće biti.