Čuješ li kako pod zemljom bezglasna kiša pada
Na umrla sunca
Daljine na kapiji laju
I niko u tvoju kuću ne dolazi
U kuću u kojoj se nebo završava
Na vrata još samo stare rane kucaju
I slijepi vjetar u prazna se zalijeće okna
Ružo nespokoja...
Na trgu gužva
Prskaju zvijezde kao petarde
Odvažni spomenici vitlaju mačevima
I oštrim pokretom ruke pokazuju
Kuda se moramo zaputiti
Oni ne ostavljaju nikakvu
Mogućnost izbora
Mi tek smo stigli
I daljinu još nosimo na cipelama
Suviše smo bola ostavili iza sebe
Suviše nevidljivih bolesti
Koje se više ne oglašavaju
Njih...
Zima velikog jutra
Nijemo jutro
Jutro dugog bola Jutro koje dolazi
I dolazeći krvari po zemlji
Po granama začuđenog drveća
Po ogledalu buđenja U njemu
Jezive ljubičice piju moje oči
Kao vino iz čaša
Kao lijepo umiranje
Do dna
Sviće
A laki leptir mladosti pada u mrak
U gorku noć koja...
Topi se prostor našim disanjem ranjen
Strpljiva noć meku nam postelju sprema
U lobanji pustoj gdje san je sahranjen
U zle sate U predjele gdje nas nema
Gdje nema ni ptice ni neba u ptici
Ni gustog vida da nam u krvi cvjeta
Ruža sjećanja...
Čuješ li kako pod zemljom bezglasna
kiša pada
Na umrla sunca
Daljine na kapiji laju
I niko u tvoju kuću ne dolazi
U kuću u kojoj se nebo završava
Na vrata još samo stare rane
kucaju
I slijepi vjetar u prazna se zalijeće
okna
Ružo nespokoja s one strane...
Zatvori prozore kroz koje iz sebe viriš
Zaključaj vrata tišine
U kutije vida poredaj kriške mraka
Ugasi oči i sklopi usta riječi
Što ti pod nogama listaju ko rane
Uspravi zrnca straha
Što već odavno se bude
U pijesku života
U mulju zelenog jutra
Gdje slijepe se godine...