Nama se naša država na naše oči pretvara u iluziju

2
U posljednjih 20 godina dato je mnogo ocjena o stanju u našoj državi, ali se ona ocjena, o tome da je Bosna u stanju zastoja i da nema napretka u oblasti državnog razvoja i poboljšavanja funkcije države i njene efikasnosti – najčešće čuje.
Piše : Muhamed Filipović
 Govor istine Država kakva je sada nema nikakvu mogućnost da razvije politiku koja bi osigurala napredak u položaju najvećeg broja njenog stanovništva, da osigura jednake uvjete njihovog života na cijeloj državnoj teritoriji, da njeni organi rade sinhrono i da djeluju u istom smjeru u pogledu stanja ljudskih prava, ekonomskog razvoja i kulturnog napretka, kao i da je glavni razlog takvog stanja, s jedne strane, struktura i mehanizmi funkcioniranja države kao cjeline i nesposobnost njenih vodećih snaga da uspostave minimum saglasnosti u bitnim pitanjima politike, s druge strane.

To su ocjene do kojih dolaze svi oni koji traže odgovor na pitanje koji su to razlozi zbog kojih naše društvo stagnira i zbog kojih nam nije moguće nikakvo kretanje naprijed. Sve dok ne bude formulirana ideja koja će vratiti politički dignitet, pravo i opravdanost ideje da se bitno politički i funkcionalno ojača država na račun subdržavnih tvorevina proizašlih iz rata, neće biti moguće izaći iz ovakvog stanja koje je najjednostavnije opisati kao klizanje niz padinu čija se brzina stalno povećava i prijeti da pređe u nezadrživ pad.

Osnovni cilj nacionalno definiranih politika koje danas vladaju je da se učvrste na vlasti i potpuno ovladaju njima pripalim teritorijama, za što je najbolji dokaz beskrajno nagađanje oko Mostara, u kojem se uopće ne vidi Hercegovina, kao da Hercegovina nije, unatoč svim hirurškim operacijama dijeljenja kojima je silom bila podvrgnuta, uvijek bila jedna historijska geološka, geografska, klimatološka, orološka, hidrološka, historijska, politička i ekonomska teritorija, bez koje je Mostar osuđen da bude beznačajan, kao što je ta cijela teritorija ostala bez svog prirodnog i historijskog kulturnog i političkog središta.

Sve to je silovanje realnosti i historije. Mora se konačno iz jalovog naklapanja preći na govor istine i reći da je cjelokupno djelovanje nacionalne politike u našoj zemlji od 1990. godine do sada bilo protiv bitnih interesa naše zemlje i očuvanja njenog jedinstva, i to ne samo teritorijalnog i političkog nego i svakog drugog.

Umjesto pokretanja naprijed, vratili smo se stotinu i više godina unazad, čak dotle da smo dozvolili da nam se nametnu tutori i kontrolori stanja naše države u licima onih istih koji su izvršili agresiju na našu državu i njen najbrojniji bošnjački narod, tako da moramo da trpimo, što nijedna država koja vodi računa o svom dostojanstvu, ne bi trpjela, da nam političari iz susjednih zemalja govore šta može u našoj državi da se radi, šta će oni podržavati, a šta neće i time se na flagrantan način miješaju u unutarnje poslove jedne, navodno, suverene države, koju oni, navodno, i u općem smislu priznaju, ali joj svojim prisustvom i djelovanjem tu samostalnost i neovisnost stalno osporavaju.

To oni čine političkim uvjetovanjima, pa čak i banalnim i nepristojnim karakteriziranjem naše zemlje kao balkanskog zaostalog ostatka kojem trebaju tutori. Oni često ignoriraju postojanje naše države i komuniciraju na našoj teritoriji direktno i bez posredovanja države s njenim dijelovima kao da su zasebne države. To nije samo uobičajena nepristojnost onih čije je pravo na takvo ponašanje samo izraz zablude da su oni važniji, moćniji i s više prava, zbog čega trebaju biti naši zaštitnici i kontrolori naše nezrelosti, nego je to i ostatak stvarne vlasti koju su putem oružane intervencije u našoj državi i ostvarivali u njenim dijelovima.

Prazan balon Ove ocjene, čija je istina bila opisivana, mada nije nikada jasno izrečena, javljaju se u našoj političkoj javnosti u reduciranoj i mimikrijskoj formi u konstatacijama mnogih, zapravo svih ozbiljnih analitičara našeg stanja, koji dolaze do zaključka da naša država nije načinila nijedan korak naprijed u posljednjih 20 godina, da je tavorila i ljuljala se od jedne do druge nesposobne i bezidejne vladajuće garniture, koje su zemlju vodile sve dublje u političko rasulo, a narod u stanje krajnjeg razočarenja i beznađa.

Tako je tačna ocjena da smo svi mi nenormalno normalni i hladni u momentu kada nam se o glavi radi. Istina, postoje dvije strane koje uz pomoć svojih ratnih prijatelja i pomagača iz Srbije i Hrvatske nastoje na određeni način da revitaliziraju i ostvare svoje izvorne ciljeve, a to su uvijek bili ciljevi podjele Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije ili stvaranja posebnih nacionalnih država Srba i Hrvata, što bi bio prvi korak njihovog spajanja s njihovim matičnim državama, koje su postale matične države bosanskih Srba i Hrvata tek pobjedom nacionalističkih snaga u susjednim državama i stvaranjem uvjeta kada je postalo moguće planirati kompletiranja tzv. nacionalnih teritorija ili historijskih nacionalnih zemalja koje niti su bile nacionalne niti su postojale osim u glavama ideologiziranih protagonista srpstva i hrvatstva.

Tek tada je postalo moguće da se stare nacionalističke zablude srpske i hrvatske historiografije i nacionalne političke ideologije o postojanju teritorija drevnog srpstva i hrvatstva, ostvaruju. Stvari su se promijenile, utoliko što sada politička taktika, nije više ostvarenje historiografskih fantazmagorija o velikim srpskim i hrvatskim državama kakve su navodno postojale, nego stvarne politike da se na ratom ostvarenim dobicima u teritorijama putem represije onemogući funkcioniranje jedinstvene države koja se tako pretvara u napuhan, ali prazan balon koji kao i svaki balon konačno mora pući i nestati kao iluzija. Nama se naša država na naše oči pretvara u iluziju, a tome nema alternativne ni u ideji ni u politici ni u praktičnoj akciji. Svako se zadovoljava svojim kolačem dobivenim od ženeroznog strica koji, doduše, nije dijelio svoje, nego naše, ali se ponašao kao da je on stvarni vlasnik ove zemlje i nas u njoj. Izlaz iz opisanog stanja je stvaranje alternative cjelokupnoj politici koja se vodi u ime nacionalnih interesa i prelazak na logiku društvenih interesa s građaninom države u njenom centru.

To se mora jasno reći i započeti.

 

(kliker.info)