Planeta Sarajevo u crnoj rupi

74

Piše: Dino Mustafić

Tačno se sjećam predvečerja kada je otac euforično uletio u kuću i poveo me kao desetogodišnjaka na Sarajevski aerodrom da dočekamo evropske košarkaške šampione.

Bila je to 1979. godina, nezaboravna pobjeda Bosne u Grenoblu nad Emersenom, najveći dotadašnji uspjeh klupske košarke u ex Jugoslaviji. Mnoštvo ljudi i osjećaj da se dešava nešto veliko, da prisustvujem nekom historijskom događaju ostali su mi duboko u sjećanju. Osjetio sam da tu pripadam, toj raji, mojim sugrađanima čija su lica bila ozarena i ponosna, jer smo pozdravljali Bošine “čarobnjake košarke”, predvođene legendarnim Kinđetom. Te noći sam postao Sarajlija, ne po rođenju, već po identitetu.

Kasnije su uslijedile sarajevske “zlatne osamdesete” sa Olimpijadom, tada smo svirali odličan rock’n’roll, snimali velike filmove, pisali i čitali dobre knjige, posjećivali redovan repertoar Baleta i Opere, imali dinamičnu i kvalitetnu likovnu scenu, što je Sarajevu davalo atribut najintrigantnijeg kulturnog centra u Jugoslaviji. Bilo je to cijelo jedno desetljeće u kojem su se dogodile, za Sarajlije, važne, ozbiljne i lijepe stvari. Prema tom Sarajevu možemo samo biti sjetni i melanholični. Na isti način kao i prema vremenu kada  smo na kraju 20. vijeka odbranili taj grad i vjerovali da je iskustvo Sarajeva u najdužoj opsadi modernog čovječanstva važno utisnuti u kosmičku memoriju, kao svjedočanstvo kreacije i inteligencije, otpora i dostojanstva, umijeća življenja, po čemu i danas Sarajevo sa razlogom nailazi na sućut i poštovanje svakog normalnog srca i uma na planeti. Bile su to godine kada Kultura nije zamrla ni u najtežim okolnostima, već je bila sociološki i antropološki fenomen, područje najviših kriterija i duhovnih vrijednosti. Između ostalog, Abdulah Sidran je tih ratnih godina napisao antologijsku pjesmu “Planeta Sarajevo”, a Šahin Šišić snimio impresivan dokumentarac pod istim imenom. I tada sam postao Sarajlija, ne po rođenju, već po identitetu. Pjesnik je napisao: “Poslušajte kako diše, Planeta Sarajevo. Pogledajte kako cvate Planeta Sarajevo”.

Danas se ti stihovi više ne mogu napisati, jer Planeta Sarajevo je nestala u crnoj rupi banalnosti i trivijalnosti, niti se može čuti disanje, niti ubrati neki plod. Kultura je unižena i zaboravljena, sport ponižen i zapostavljen, pisci jedva preživljavaju poput svih umjetnika, dok je Košarkaški klub Bosna kao bivši evropski šampion doživio sunovrat i ispao iz prve lige. Kultura i sport su u našoj zemlji na margini društvenih procesa, umjesto da budu predvodnik i pokretačka snaga, izvor motivacije i kreacije slobodnog i demokratskog društva, čak nisu ni u fusnoti dokumenata i strateških opredjeljenja izvršne i zakonodavne vlasti. Nažalost, čak joj se i ovako eutanaziranoj dalje prijeti, pa ministrica finansija u federalnoj Vladi Jelka Milićević već najavljuje u slučaju neodobravanja nove tranše MMF-a rez u transferima prema kulturi i sportu. Ne pada joj napamet štednja u državnoj administraciji ili uskraćivanje dijela privilegija nosiocima raznih funkcija čiji se ni broj ne može sagledati po mnogim komisijama ili upravnim odborima. Posljedice stanja ove nebrige vidljive su na svakom koraku. Vlada carstvo primitivizma i neukosti, može se govoriti o možda nezvaničnoj, ali vrlo artikulisanoj politici koja je na djelu dosljedno i konzistentno, politika konzervativizma i kolektivizma sa smjernicama čiji je ideološki princip antiprosvjetiteljstvo i antiuniverzalistički vrijednosni sklop.

Za ovu poslovnu i političku elitu Kultura je dosada, nelagoda, bespotrebni luksuz. Kič je jedina kozmetika na kulturnoj sceni koju oni razumiju, nekada je u etno-masci, a nekada kao turbo-folk muzika. Neprosvijećeni političari se postavljaju prema angažovanoj i kritičkoj kulturi imperativno i nadmeno lupetajući o tržištu i prodatim ulaznicama, pozivajući se na sponzorske ugovore kojih nema, jer je ekonomska bijeda i nema zakonskog okvira koji stimuliše ulaganje u Kulturu i sport. Zato novaca ima za zabavu svakojakih zajebancija koja su vulgarna komercijalizacija u službi politike otupljivanja egzistencijalnog i socijalnog fokusa, čiji je rezultat ravnodušje i kapitulacija pred nasiljem i nekompetencijom.

Posljednjih mjeseci čuli su se mnogi vapaji, izrečene oštre izjave i argumenti uglednih umjetnika poput Karahasana, Tanovića i Zeca o našoj kulturnoj i društvenoj situaciji, pisala strukovna saopštenja, ali ništa se nije poduzelo niti promijenilo. I zato više nema Planete Sarajevo koja je poštovala i voljela svoje najbolje među nama, sada se cijene foliranti i smutljivci, a omalovažavaju pametni i plemeniti. Slave se kriminalci, umjesto sportaši i umjetnici. Mladima su idoli oni koji do ugleda i para dolaze lako i brzo, bez truda, znanja i odricanja. Naravno, nije ovo sve, svako može dopuniti ovu listu srozavanja našeg grada sa nizom primjera u obrazovanju, ekonomiji, zdravstvu i mnogim aspektima društvenog života. Nisam siguran da će i politička degradacija Grada Sarajeva stati na panično sazvanoj sjednici Gradskog vijeća koje prosi i moli za milost političke partije za spas od bankrota.

Možda će neko reći da moje sjećanje sa početka teksta romantizuje prošlost, jer pripada djetinjstvu. U svakom slučaju pripada fenomenu optimizma pamćenja i ne mora kao lična memorija imati veze sa kolektivnom, ali ima sadržaj koji je konstruirao identitet Sarajlije. Današnje Sarajevo više nema taj sadržaj, smisao i razlog. Planeta Sarajevo ostaće u crnoj rupi sve dok imamo kulturno nefunkcionalnu državu i zajednicu.

 

(oslobodjenje.ba)