Piše: Jusuf Trbić

 

Rat u Bosni nije završen. Prekinut je, po američkom receptu, kod neriješenog rezultata na terenu, ali su za zelenim stolom Srbi naknadno pobijedili. U nedavno objavljenim dokumentima CIA, koji su izazvali veliku pažnju u svijetu, nalazi se i onaj koji govori kako je Milošević preklinjao Amerikance da zaustave ofanzivu Armije BiH na Banju Luku i ostale teritorije koje su držali Karadžićevi Srbi. Amerikanci su toj molbi udovoljili, i još nagradili Beograd tako što su priznali Republiku Srpsku kao jedan od dva b/h entiteta, mada je taj entitet, pred očima cijelog svijeta, stvaran genocidom, etničkim čišćenjem i zločinima kakvi nisu viđeni u Evropi od Drugog svjetskog rata. Opravdanje je bilo : tokom vremena će jačati država, a slabiti entiteti, pa će se jednom sve svesti na pravu mjeru. A bilo je : obećanje, ludom radovanje. Kakvu su računicu Amerika i ostale sile imale tada, može se samo nagađati. Ali, rezultat je očigledan : napravljena je invalidna država, nepovratno etnički izdijeljena, razdirana unutrašnjim političkim sukobima, država kao eksperiment u kojem je dozvoljeno sve što strancima nikad ne bi palo na pamet da primijene u sopstvenim zemljama.

Vildana Selimbegović, urednica sarajevskog Oslobođenja, podsjeća da je kreator našeg Izbornog zakona, koji je uveo diskriminaciju u izboru članova Predsjedništva BiH (tako da Srbi iz FBiH, kao i Hrvati i Bošnjaci iz RS-a, ne mogu biti birani, kao i svi iz kategorije «ostalih»), bio Amerikanac Robert Beri, tadašnji šef Misije OSCE-a. On je tom prilikom dao i jednu nevjerovatnu izjavu : da zakon treba usvojiti, a da se njegove sporne odredbe poslije toga rješavaju pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Kad je u oproštajnom intervjuu Vildana Selimbegović upitala Berija : «Gospodine ambasadore, da li biste ovakav izborni zakon zagovarali u svojoj zemlji», on se naljutio i prekinuo razgovor.

Zašto je važno prisjećati se ovakvih stvari? Zašto je važno stalno podsjećati na zločine koje je svijet gledao, a nije reagovao na njih, zašto je važno pamtiti embargo na oružje,  ponašanje tadašnjih vodećih svjetskih političara, sve ono što nam se dešavalo? Pa, zato da se ne uljuljkamo u priče naših pametnjakovića kako svijet neće dozvoliti da se Bosna podijeli, ili u prazne priče o hiljadugodišnjoj državi koju čuvaju sudbina i ljubav Bosanaca.  Svijet će dozvoliti sve što mi dozvolimo. A što se tiče Bosanaca, važi ona : «Znam ja nas, jebo ti nas.» Dovoljno je vidjeti sa koliko se žestine međusobno obračunavaju bošnjački političari, ne brinući se ni malo za državu, za narod, za budućnost, pa da nam sve bude jasno. Ili da vidimo kako teče popis stanovništva u Republici Srpskoj, u kojoj se čini sve da se, po svaku cijenu, smanji broj Bošnjaka, da bi se u miru sačuvali rezultati etničkog čišćenja. Na svakom koraku  srećemo popisivače i instruktore koji neće da popišu Bošnjake koji su trenutno u inostranstvu, pod izgovorom da su oni otišli 1992. godine i ne treba da se vraćaju. Tome trebati dodati i bošnjačke duduke koji neće da se popisuju, kojima je teško doći iz Austrije ili Njemačke na dan ili dva, ili one koji još ne znaju ni ko su ni šta su, pa da slika pravog rata oko popisa bude potpuna.

Ne smijemo zaboraviti ni to da je Republika Srpska proizvod Beograda i neugasive težnje za širenjem Srbije na račun Bosne, težnje koja nikad neće nestati. Mijenjaju se režimi, ali velikosrpski san ostaje, kako se to kaže, do nekih boljih vremena, kad će ponovo buknuti i povući sve za sobom u krvavi vrtlog. Danas je Dodik glavni nosilac velikosrpske ideje, sutra će to biti neko drugi, i stara priča samo dobija nove oblike. Ali traje. Republika Srpska je spomenik zločinu, ali, zar nisu zločinom stvorene imperije, bogatstva i  teritorije zemalja od kojih očekujemo pravdu, zar nije čitava građevina međunarodne zajednice sazdana na ratovima, kolonijalizmu, zločinima nad onim drugima, pogotovo domorocima, na progonima neistomišljenika, na vjerskoj netrpeljivosti i imperijalnim pohodima, na tekovinama starih i novih krstaških ratova, a mi od te iste međunarodne zajednice tražimo da kazni zločine nad bosanskim muslimanima! Džon Mejdžor, nekadašnji predsjednik bitanske vlade u vrijeme rata u Bosni,  u jednom tajnom pismu daje uputstva da se ne ukida embargo na oružje i da se zadrži privid britanske brige za bosanski pokolj, sve dok Srbi ne pobiju i ne rasele muslimane, jer je Evropa kršćanska i u njoj ne može biti mjesta islamskom elementu. To je onaj isti Mejdžor, od koga smo, kao i od francuskog predsjednika Miterana, očekivali pomoć i razumijevanje. A znamo šta smo dobili.

Kako piše Andrej Nikolaidis, projekat Velike Srbije ne posustaje. S jedne strane se čini sve da se objedine, ekonomski, kulturno, duhovno i na sve druge načine, Srbija i Republika Srpska, a s druge strane, da se ocrni i postepeno uguši Crna Gora, pod stalnim optužbama da je ona rezultat kriminalnih djelatnosti crnogorskih političara. Pri tome se ničim ne dovodi u pitanje način na koji je nastao manji b/h entitet. « Smatrati genocid legitimnim načinom stvaranja jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta – to je cinizam impresivnih razmjera», kaže Nikolaidis. I zaključuje : «Budući da, sa jedne strane, u Njujorku Balkana stoji jasan, precizan projekat i odlučnost, a s druge, i u Crnoj Gori i u Bosni, konfuzija, korupcija i slabost elita, sva je prilika da će se pokazati da Dobrica Ćosić, opet, nije bio u pravu : Srbi bi, ovoga puta, u miru mogli dobiti ono što su izgubili u ratu.»

Komentari