POLUSVIJET NA PIJEDESTALU DRUŠTVA U TRANZICIJI /OGLED O NE/RAZUMIJEVANJU DRUŠTVENE STVARNOSTI/

Piše: Atif Kujundžić

Dugo se govorilo o radničkoj klasi i proletarijatu u najrazličitijim modalitetitima od bauka koji kruži Europom sve do diktature proletarijata koja nam je svima zajedno došla glave kad je proletarijat dobio priliku za realizaciju političkog sistema socijalističkog samoupravljanja.

Nominiran još ranije i kao lumpenproletrijat kako bi proletarijatu priskrbio časnu klasnu ulogu, ali i kako bi pokazao i da proletarijat može lupati i lumpati i kako ga ponekad treba mlaviti do zemlje i ništavila jer nije do kraja klasno osviješten da bi glumatao slobode i uzeo vlast, a prestao raditi za komunističku aristokraciju na vlasti.

Sve o proletarijatu napisali su aristokrati, a za proletersko dobro, milo em drago. Bila je to socijalna dimenzija filosofske misli na djelu, nacionalno i politički shvaćeno internacionalizam u zdravom smislu i značenju koji tendira kozmopolitizmu, kao bijeda filosofije i filosofija bijede.

U različitim vremenima i s različitim razlozima, jedan društveni sloj /bezuvjetno: mediokritetskih, dakle, statističkih i tako lažnih vrijednosti/ jasno je nazivan polusvijetom. Blizak je proletarijatu na vrlo ambiciozan način. Međutim, bliži je lumpen proletarijatu, ali je kao tek polusvijet, poluklasa, tj. neosviještena kategorija sazdana od neviđenog ljudskog korova iz koje može nići svaka nesreća i najveće zlo.

Činjenično, populacija nominirana kao polusvijet, nikad nije imala pozitivan predznak niti je svojim prisustvom proizvodila pozitivne rezultate i asocijacije. Džek Trbosjek je zločinački živio u londonskom polusvijetu /polumraku i polusvjetlu velegradskih ulica/. To je svijet jeftinih stvari i zadovoljstava, alkohola i bolesti ovisnosti, prostitucije, kriminala, korupcije, zločina, prevara.

Uvijek je označavao društvenu posebnost u negativnom polju koordinatnog sistema ljudskih vrijednosti, društveni  polumrak, polusvjetlo, poluobrazovanost, poluinteligenciju, polulegalitet, poluetiku, poluestetiku, polovne stvari, lažne etikete, polusnalažljivost, laž, potkupljivost, spremnost na zlo, na izdaju, korupciju, nerijetko nasilje u različitim modalitetima od kafanskih tuča i naručenih ubojstava, do obiteljskog maltretiranja…

Dakle, riječ je o svijetu koji je opstajao negdje na sredokraći puta do osobnog cilja i interesa u svome i društvenom životu snalazeći se u svemu i svačemu za svoj groš, dijelom i najčešće o tuđemu trošku izbjegavajući za to svaku odgovornost prema svakome, bivajući i gonjen, suđen i osuđivan, kažnjavan, mlaćen, tlačen i zatvaran.

Polusvijet baštini i znači nerasvijetljena ubojstva, krađe, razbojstva, podvale, podlosti, glasine, ugled zlikovaca, pljačke o kojima se godinama šapuće, šuška, priča u potaji. Otuđenja, laži, pronevjere, insinuacije, falsifikati, skarednosti svake vrste, kupnja i prodaja  alkohola u vrijeme prohhibicije, a potom i narkotika, diploma i zvanja, korupciju i fašizaciju, medijsku harangu, paravojne formacije, organizirane kriminalne grupe, neprekidno su u opticaju kao osnovni međusobni i vanjski odnos svijeta i polusvijeta u neraščlanjivom jedinstvu.

Polusvijet je crna rupa u životu i svijetu općenito, jer je direktno pod vladavinom oligarhija, uskih utjecajnih krugova i halki, kriminalnih moćnika i uvijek spreman za prljave poslove njihove  zlovolje i zlo/uporabu sa njihove strane. U suvremenim uvjetima posebno u nivou neo/fašizacije i zlouporabe masa i organiziranja paravojnih formacija za najrazličitije potrebe aristokracije /koja je najčešće iz polusvijeta i potekla/proizašla – ubojito djeluje na ulicama, javnim skupovima i sportskim terenima.

Jednako je činjenično, kako je u svim vremenima: polusvijet doista postojao, a određivan je najčešće etičkim i ekonomskim kriterijima svakovrsnog posrnuća koje mu je blisko sredstvo za postizanje željenih ciljeva. Neuništiv kao tlo, prah i kal pod nogama svijeta. Neizbježan, nužan kao životni supstrat na ulici, u mahali, na tržištu, pijaci, tenderu, u kafani. Samoorganizira se i organizira kao paralelan sistem životu koji legalno funkcionira i uspostavlja komunikaciju sa njim sve više ga uzimajući pod svoje. Slijedi svoje interese i nepisane zakone. Postaje mafija.

Polusvijet koji je kod nas sve masovniji i djelatniji, ustvari je proletarijat koji je sistematski i socijalno uzdizan do dostojanstva radničke klase, a onda se srozava i osiromašen u ratnim, tranzicijskim, globalističkim, socijalnim i drugim padovima, sve češće i više postaje lumpen proletarijat. Ustvari je to, što bi rekao Umberto Eco – prethodno na srednji nivo izvedena radnička klasa koja sada osiromašena postaje sama svoj protivnik u toku osobnih transformacija u korist skorojevića. Osiromašena, s nivoa srednjega građanskoga sloja skliznula je u blato bijede i ozlojeđena spremna je na sve.

Nasuprot radničkoj klasi u kojoj proletarijat definira svoj klasni interes i izvrsnu perspektivnu mogućnost u radu i struci, sada kao polusvijet ostvaruje se izuzetno agresivnom metodom: Od mene počinje svijet, a poslije mene: potop. To je i načelo vlasti i načelo ulične rulje.

Pouzdano, sasvim je dopustivo čitati kao jednako: polusvijet i polusvijest, jer je i u jednom i u drugom stanju sasvim izjednačeno dopustivo i nedopustivo, istina i laž. Poštenje postaje strana, nepoželjna osobina. Treba imati u vidu, kako polusvijet pretače i derivira brojne duhovne, posebno etičke vrijednosti društva u kojem egzistira. Nažalost, u negativnom smislu, na svoju štetu i u korist vlastodražaca koji su u sprezi sa mafijaškim grupama.

Polusvijet je lumpenproletarijat. Svako ima svoj trend, brend i svoga sponzora. Svi imaju sponzoruše. Svi lažu, podmeću, podvode, insinuiraju, namještaju tendere, lažu i lažiraju, svi kradu i potkradaju, svi su najvažnije osobe na svijetu, svi su sa najvažnijima u bliskoj vezi i odnosima, imaju snimljene albume s novokomponiranom muzikom, konfuzne videospotove/clipove na You tubu, značajne poznanike u politici ili filmu, sudjelovanje i život na farmama, u kućama velikog brata, suđenja, presude, izdržavanje kazni i svoju publiku i niko nikoga ne podnosi niti uvažava, a osobni im je život kakav god da jest, neporecivo i dokazivo referentan prema njihovome shvatanju, naročito po psovkama, uvredama i omalovažavanju, podmetanju i gadostima.

Ustvari, možda je ranije trebalo reći: društveni razvoj se ni u najmanjim pojedinostima ne može projicirati i izvesti po želji, ma kako bilo riječ o stručnim mišljenjima, idejama, autoritetima, projektima i moćnim silama političkih i nevladinih organizacija. U njihovim namjerama se uvijek pojave natruhe i uključci jači od same ideje i suštine zamisli o eventualnim promjenama nabolje koje je uvijek rezervirano samo za njih.

Društveni razvoj se tek u nekoj mjeri može podsticati i usmjeravati premaželjenom cilju, pa što se dobije. Jer, ako se pretjera u podsticanju određene zamisli može se dobiti vrlo rigidan režim koji će proizvesti odiozum, otpor, sukobe, haos i međusobno satiranje u najrazličitijim modalitetima.

Kad razvoj podstiču različite snage, kada ga uopće ne podstiču najmoćniji u općem intetresu, kada je razvoj prepušten kontroverznim utjecajima moćnih, zlobnih, glupavih, retrogradnih, mutavih i tupavih, bezobzirnih koji zameću trag svojim lopovlucima, etc., tada dobijemo sliku kakvu približno imamo. U takvoj slici, vidi se samo intenzivna aktivnost stranaka koje su neprijateljski orijentirane prema Bosni i Hercegovini, što je drugima odličan izgovor da ne rade ništa osim da se bave pljačkom ižive kao lezikruhovići.

S obzirom na istrajnu prirodu i namjeru političkog sistema socijalističkog samoupravljanja da kao krajnji cilj i domet ishodi vlast i diktaturu proletarijata, dogurali smo u polusvijet lumpenproletarijata koji ima i samoproglašenu aristokraciju za koju uredno glasamo kao za omiljenu političku oligarhiju na brižljivo organiziranim i promatranim izborima kako bi nam zasjela na grbaču svake četiri godine iznova. U međuvremenu, zemlja i narod kontinuirano tonu u sve dublju bijedu. beznađe i fašizaciju do aparthejda.

Dakle, iz političkog sistema socijalističkog samoupravljanja u kojem su proleteri bili etablirana radnička klasa, ubrzano i neoprezno prešli smo u bijedu predkapitalističkog društva u kojem je lumpenproletarijat apsolutna većina, a polusvijet u svakovrsnoj stvarnosnoj nelegalnosti postaje prioritetan inspicijent svojih interesa i glavni akter svekolikog društvenog razvitka.

Prethodno iznijete opaske bez daljnjeg, bitnim su uvjetom ne samo društvene slike koju možemo vidjeti na svakom koraku, već i društvene strukture koju osjećamo na svojoj glavi i rebrima, u novčanicima i stomacima, te prisustva kadrova koji ne znaju ni misliti, ni pisati, niti izgovoriti išta osim skraćenice za frazu:  IMT – ima li mene tu, što je oduvijek prvi i jedini zahtjev njihovoga društvenog angažiranja.

Glavno pitanje ovdje i sada jest: Ko su? Gdje su? Šta su? Ima li ih uopće? Onih drugih? Intelektualaca? Umjetnika? Slobodnomislećih? Autoriteta s naučnim zvanjima? Onih koji uopće ne pristaju plivati u polusvjetskim vodama?

 

(digitalne-knjige.com)

Komentari