Piše: Gojko Berić

Šta je Hrvatska Orašju, a šta je Orašje Hrvatskoj da zbog njega plače?

Sa stanovišta zdravog razuma, razlog za to je besmislen – hapšenje desetorice bivših pripadnika HVO iz Orašja, osumnjičenih da su počinili ratne zločine nad Srbima. Ali, razlozi te vrste ne samo što se među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima ne smatraju besmislenim već se, naprotiv, koriste kao snažni detonatori etničke homogenizacije i zapaljivog patriotizma. Na vijest o hapšenju veterana HVO i njihovom odvođenju u pritvor u Sarajevo, hrvatski državni vrh je praktično proglasio “opću opasnost” po Hrvate Bosne i Hercegovine, direktno se uplićući u pravosuđe susjedne države.

Oglasile su se braniteljske udruge i Crkva, mediji su obavili svoj dio posla i nacija se digla na noge. Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH, odletio je u Zagreb da vodeće ličnosti Hrvatske i kardinala Josipa Bozanića izvijesti o uznemirenosti koja je ovdašnje Hrvate zahvatila nakon događaja u Orašju, malom gradiću na Savi, medijski prilično zapostavljenom, o kojem se nešto više čulo prilikom katastrofalnih poplava u maju 2014. Međutim, njegova historija nije tako nezanimljiva. U Drugom svjetskom ratu Orašje je bilo jako ustaško uporište, koje su partizani oslobodili nakon teških borbi vođenih nekoliko dana nakon sloma fašizma. Na Orašju su polomile zube i Mladićeve jedinice, koje ga nikada nisu uspjele osvojiti.

Slučaj Orašje, proizveden krajnje neprimjerenom reakcijom Hrvatske, zapravo je još samo jedan dokaz da etnonacionalističke većine, koje su devedesetih krenule u krvavi bratoubilački rat, nikada nisu promijenile svoj odnos prema zlikovcima iz vlastitih redova, kao ni odnos prema “tuđim” žrtvama. Kad srpski, hrvatski ili bošnjački političari stanu uvjeravati javnost kako nemaju ništa protiv da se i njihovi ratni zločinci procesuiraju, oni ustvari bestijalno lažu, jer znaju da su te ubice u narodu odavno stekle status velikih ili malih heroja. O prvima se pjevaju pjesme, njihove slike vise u kućama poput ikona, a po povratku sa robije priređuju im se svečani dočeci. Jesmo za kažnjavanje raznih “budala” ali neka se, brate, sudi drugima koji su nas ubijali, a ne nama koji smo se branili.

Zaprepašćujući je broj onih koji tako rezonuju, dokazujući time da svaka majka ipak nije majka, da svaka sestra nije sestra, da svaki otac ipak nije otac, nego je njihova empatija selektivna, rezervisana samo za svoje najbliže. Zdravom umu je nepojmljivo kad vidi i čuje da se rulja divi i veliča svoje plemenske srodnike koji su klali, ubijali i progonili svoje komšije, pljačkali ih, odvodili u logore i silovali njihove žene i kćerke. Gdje su tu ova ili ona crkva, ova ili ona vjerska zajednica? Znaju li kakvo su zlo i bogohuljenje činili popovi koji su uniformisane zvijeri blagosiljali i škropili svetom vodicom šaljući ih u zločinačke pohode?

Sud je tu da kaže konačnu riječ o krivici ili nevinosti desetorice osumnjičenih veterana HVO iz Orašja. To nipošto nije stvar države Hrvatske, njenih institucija i hrvatskog plebsa koji živi u dvije susjedne zemlje. Utisak je, međutim, da zabrinutost za njihovu sudbinu nije u prvom planu uzrujanih reakcija hrvatskog desničarskog establišmenta, nego je to i dalje famozno “hrvatsko pitanje”. Jedan hrvatski političar, pristalica teorije zavjere, izjavio je neki dan na televiziji da Sarajevo i Banjaluka imaju zajednički cilj – da se Bosna i Hercegovina očisti od Hrvata!? U otvorenom pismu upućenom Bakiru Izetbegoviću, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora (HNS) i zastupnik u Saboru RH Božo Ljubić navodi da je od 1992. do 2013. u BiH pobijeno ili iz nje prognano i iseljeno više od 230.000 Hrvata.

Ljubić pritom ispostavlja Sarajevu neku vrstu “historijskog računa”, tvrdeći da su Hrvati tri puta spasili BiH i da sada to čine i četvrti put: “Prvi put na referendumu glasajući gotovo stopostotno za njezinu neovisnost; drugi put organizirajući i prvi stajući u njenu obranu; treći put kada su HVO i HV pobijedili agresora i time stvorili uvjete za Dayton i četvrti put jer stvaramo temelj za pravednu i stabilnu BiH i predvodimo je na putu u EU.”
“Reći ću nešto što nitko do sada nije rekao u Hrvatskoj. Prema informacijama koje sam dobivao iz novinskih medija kojima se može vjerovati, to su, recimo, Herald Tribune International, Times, francuski Le Monde, nizozemski Fondshrand, Hrvati su, hrvatska vojska u Bosni i Hercegovini i vlast Herceg-Bosne počinili vrlo ozbiljne pogreške spram Muslimana. Ne samo pogreške nego su tu učinjena i takova djela koja su u totalnom raskoraku sa svim principima koje smo proklamirali. Nisu se poštovala ljudska prava, bilo je etničkog čišćenja i ubijanja.

Mostar nije hrvatski grad, Mostar je multikulturan grad, Mostar je multinacionalan grad. Nisam uvjeren da je to prijestolnica Hrvata u Bosni. Tamo živi svega 34 posto Hrvata, živi isto toliko Muslimana, živio je veliki broj Srba. Kako to da smo mi to proglasili glavnim gradom? Što se događalo u Ahmićima, što se u Stupnom Dolu događalo, kako je došlo do rušenja mosta u Mostaru, kako Mostar pomalo postaje Vukovar? To su sve pitanja koja mene strahovito muče. Za razliku od brojnih mojih kolega, ne mislim da su to samo grijesi hrvatske vlasti, jer smatram ekipu koja vlada u Herceg-Bosni produženom rukom hrvatske vlasti. Ne mislim da je za to kriva samo hrvatska vlast. Za to sam kriv ja. To je moj grijeh, to je grijeh svih Hrvata i nećemo se izvući time što ćemo baciti krivnju na današnju hrvatsku vlast. Kada su se dogodili Ahmići, koliko je ljudi u Hrvatskoj izašlo na ulice da protestira? Nijedan! Kada se dogodio Stupni Dol, gdje su te stotine hiljada ljudi koje će protestirati protiv takvih činova?

Njih nema, kao što ih nije bilo u Srbiji. Prema tome, mi stojimo iza onoga što je počinjeno. I to je moj grijeh!”
Navedene riječi izgovorio je ugledni hrvatski književni povjesničar i pisac, krležijanac Stanko Lasić u televizijskoj emisiji “Slika na sliku”, nepun mjesec dana nakon rušenja Starog mosta. “Što sam učinio ili što sam mogao učiniti”, bilo je Lasićevo ljudsko i intelektualno geslo.

Čujete li ovakav ili sličan glas u današnjoj Hrvatskoj? Nema ga. Kao što ga nema ni u Srbiji ni u Bosni.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari