Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da pročita vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš, kaže, one zajebancije, “sve su žene lisice, samo je Josipa Lisac”, “sve su žene zle, samo je Anica Dobra”, ili “sve žene imaju svoj vlastiti izgled, samo Neda Ukraden”? Ili, štajaznam, “svi muškarci imaju veliki, samo Sulejman Veličanstveni”, “svi muškarci karaju, samo je Goran Karan”, ili “svi smo mi Srbi, samo Tuta Bugarin”?

Piše: Boris Dežulović

E pa novi je, veli, “sve smo mi Kosovke đevojke, samo Ljiljana Mladić”.

“Ja sam general Ratko Mladić”, napisala je tako na svom Facebooku novinarka Radio-televizije Republike Srpske Ljiljana Preradović uoči presude bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, otužno kopirajući onaj čuveni slogan “Je suis Charlie” – “Ja sam Charlie” – gestu solidarnosti francuskog umjetnika Joachima Roncina nakon stravičnog pokolja u redakciji Charlie Hebdoa u januaru 2015. Roncinov “Je suis Charlie” uskoro se premetnuo u jedan od najpopularnijih hashtagova u povijesti Twittera, nadahnuvši kasnije hiljade pomodnih parafraza podjednako salonskih ljevičara i desničara, sve dok se, eto, gotovo tri godine kasnije, zaokruživši veličanstveni luping u Banjoj Luci, nije vratio kao “Ja sam general Ratko Mladić”, protestni gest solidarnosti jedne televizijske novinarke s čovjekom koji je stravične pokolje naređivao.

“Ja sam general Ratko Mladić”, olako se tako javno identificirala tridesetčetverogodišnja banjalučka balavica, “ja sam general Ratko Mladić”, odjekuje Bosnom i Hercegovinom i danas, dvadeset dvije godine kasnije: “Ne bojte se ništa, sve će biti u redu, ja sam general Ratko Mladić.” Baš tim riječima tjeskobnih se julskih dana 1995. general Mladić predstavljao prestravljenim ženama i djeci Srebrenice i Žepe, ulazeći u svaki autobus i ponavljajući “ja sam general Ratko Mladić, i želim vam srećan put”.

Ljiljana, naravno, nije bila tu – imala je balavica dvanaest godina kad je đeneral ispraćao njene vršnjakinje daleko, da ne vide i ne čuju kad im očevi i braća zakukaju – kao što, uostalom, nije bila tu ni kad se slavni đeneral sakrivao po vlažnim podrumima i prigradskim uđericama, kao što nije bila tu ni kad je otkriven, odveden u Haag i osuđen, i kao što neće biti tu kad ta olupina od čovjeka ostatak života bude skapavao u nekom švedskom ili talijanskom zatvorskom pansionu. Što je onda nesretnu Ljiljanu Preradović potjeralo da se onako dotjerana uvuče u oznojenu, pet brojeva veću uniformu i natakne perutavu đeneralovu šapku, pa dvadeset dvije godine kasnije uđe u onaj autobus u Srebrenici, stane pred svoje male, drhtave vršnjakinje i njihove užasnute majke i nene, i gordo podvikne – “Ne bojte se ništa, sve će biti u redu, ja sam general Ratko Mladić.”

Nisi, budalo, jadnice – dođe čovjeku da joj odgovori – ti si Ljiljana Preradović iz Prnjavora, imaš trideset i četiri, mlada si i glupa, ali nisi ratni zločinac, nikad u svom malom, kratkom i bijednom životu nisi naredila niti jedan plotun na grad, a kamoli nečije strijeljanje!

Svašta ti još možeš biti ako želiš, možeš biti Ljiljana Bulatović ili Ljiljana Smajlović, možeš možda biti i Isidora Bjelica, možeš biti i Jelena Karleuša ili Ceca, možeš biti čak i Kim Kardashian, ali ne možeš, ovco, biti Ratko Mladić. Čak i kad bi dala otkaz na RTRS-u i upisala Vojnu akademiju, dogurala do pukovnice i prve generalke u Srbalja, pa okupila vojsku, okružila neki gradić, potjerala sve žensko iz enklave i dala strijeljati sve muškarce, i dalje bi bila Ljiljana Preradović.

Ratni zločinac, ali Ljiljana Preradović.

Novo je, eto, i naopako vrijeme došlo, ne kažem, idu kršćani u muslimane, muslimani u kršćane, idu momci u homoseksualce, cure idu u lezbijke, stari ljudi u mlade, crni u bijele, sve u svašta i svako u svakoga ide, i sa svim se čovjek izmiri – idu i mladići u djevojke, i djevojke u mladiće, ali da djevojke idu u Mladiće, nije do sad bilo zabilježeno.

Nije, naravno, važna Ljiljana Preradović. Ona je sitna i nebitna, tek tanki glas svoje generacije, naraštaja što je cijeli odrastao i izrastao pod đeneralovim šinjelom, pa se dvadeset dvije godine kasnije, kad je sve gotovo, javlja za streljački vod pred hangarom Zemljoradničke zadruge u Kravici, i upisuje u Mladiće kao u balerine.

Pa oduševljeno javlja: “Ja sam general Ratko Mladić.”

Ima boga taman da je ovolicni, kažu u Bosni. Pa stari, onemoćali, bolesni i usrani general dočekao na koncu svoju novu mladost, i postao Mladić na kraju – đevojka.

 

(neznase.ba)

Komentari