Piše: Jusuf Trbić

 

Bosna je u raspadu.

Jeste li se iznenadili, ili bar začudili ? Na žalost, došli smo dotle da ni ovakva, reklo bi se : radikalna tvrdnja, ne čudi više nikoga. Sve se raspada, a naši izabrani političari se češljaju. Obrazi i novčanici im sve deblji, a moral sve tanji. Federalni parlament odbacio izvještaj o radu Vlade  Federacije, što je svuda u svijetu razlog za kolektivnu ostavku. Ovi naši – ni da se počešu. Vlada RS-a mora platiti grdne milione Litvancima za «Birač», zbog svojih grešaka, ali koga je briga za to. A državni parlament usvojio hitno izmjene zakona o Elektroprenosu, da bi vlade dva eniteta, to jest drugari Mile i Zlaja, podijelili dobit ove firme. Čitava međunarodna zajednica je skočila na noge, upozoravajući da se to ne smije raditi, jer te pare, po dogovoru sa EU u Briselu prošlog novembra, treba da posluže za investicije u rekonstrukciju električne mreže, koja se takođe raspada. Građani BiH će ostati u mraku, upozoravaju stručnjaci. A umjesto za neophodnu popravku električne mreže, pare će naši maheri upotrijebiti za krpljenje budžetskih rupa, za plate, automobile, putovanja i podebljavanje sopstvenih buđelara. I, nikom ništa.

Stigla je i vijest koju smo očekivali : BiH ostala bez 45 miliona eura bespovratne pomoći, i to je prvi put da je EU nekoj zemlji to uskratila. Što je još gore, isto će se desiti i sa sljedećih 90 miliona. Razlog : nesprovođenje odluke u slučaju Sejdić-Finci i nesposobnost političara da uspostave jedno koordinacijsko tijelo na nivou države, za saradnju sa EU. Odmah se oglasio Milorad Dodik, u svom stilu: « To su sredstva koja su planirana za jačanje ili formiranje novih institucija na nivou BiH, i zato mi uopšte ne žalimo za njima.» Isto veče je iz EU stigla detaljnija informacija, koja pokazuje da Dodik opet laže. Pare su bile namijenjene za razne projekte u oba entiteta, između ostalog za rekonstrukciju Parlamenta u Banjoj Luci, za puteve u RS-u, za novi zatvor u Bijeljini itd. Ali, ne čude više Dodikove laži, pitanje je dokle će on nesmetano negirati i ismijavati državu u kojoj je, baveći s politikom,  stekao bogatstvo koje, po nekim analitičarima, prelazi milijardu maraka. Dokle će domaći političari, prije svih Bošnjaci, tolerisati sve to i hoće li ikada u jedan glas reći : « Mi s takvim ljudima nećemo više razgovarati!». Pa kud puklo da puklo.

Ali, koliko ima bošnjačkih i bosanskih političara koji vide dalje od sopstvenog interesa? Sjećamo se takozvanog «aprilskog paketa», koji je, uz pristanak srpskih političara i samog Dodika, predviđao i jednog predsjednika BiH, i ministarstvo poljoprivrede na državnom nivou,  i desetine novih državnih institucija. Sve je to srušio Haris Silajdžić. Kad je nedavno Milorad Dodik provalio priču o dolasku 500.000 Arapa, a ambasadori arapskih zemalja se pobunili, naglašavajući, usput, da to dovodi u pitanje sve buduće investicije iz tog dijela svijeta, u Dodikovu odbranu stao je Fahrudin Radončić. Sad, evo, i Zlatko Lagumdžija čvrsto drži u zagrljaju čovjeka koji ruši njegovu i našu državu, a njihova ljubav je jača nego ikad. Za sve njih nije nikakva šteta ako država izgubi 45, 90 ili stotine miliona eura. Ali, sve je drugačije kad se radi o njima i njihovom ličnom bogatstvu i ličnim interesima. Kaže Boris Dežulović : « Da, primjerice, Europska unija pare iz IPA fondova uplaćuje na žiro-račune bosanskohercegovačkih ministara i ostalih državnih birokrata, vidjeli biste kako bi se brzo implementirao taj, kako se zove, sporazum Sejdić-Finci.»

Uz ovaj sporazum, drugi razlog za uskraćivanje para Bosni jeste nedostatak koordinacije na nivou države. Evropa traži nešto najnormalnije : da BiH ima jedno mjesto za dogovaranje, jer EU ne može ići po entitetima, kantonima i opštinama i dogovarati se sa svakim posebno. Ali, Dodik neće državu niti bilo šta što na nju podsjeća. Pa šta košta, nek košta.

BiH je danas beznadežno podijeljena država. Dejtonski sporazum je iskopao duboke međuetničke šančeve i uveo pravo veta entiteta, zbog kojeg ne može proći nikakav dogovor na nivou države, i zbog kojeg manjina RS-ovskih Srba teroriše čitavu zemlju. Entiteti su asimentično komponovani, pa se oni između sebe više razlikuju nego evropske države međusobno. Podijeljeno je sve, a pogotovo ekonomski prostor, pa firma koja hoće da radi u cijeloj  BiH, mora da se registruje baška u jednom, baška u drugom entitetu. Kod nas nema koordinacije ni između vlada i njihovih javnih preduzeća, pa je tako FBiH od Španije svojevremeno kupila devet superbrzih vozova za 67,5 miliona eura. Za osam i po godina ti vozovi nisu prevezli ni jednog jedinog putnika, jer BiH nema pruga za takve vozove. Nisu se usaglasili sektori Željeznica FBiH, onaj za vozove i onaj za pruge, a Vlada Federacije nije dala obećanih 300 miliona za pruge. I, pojeo vuk magarca.

Ova država nema ni svoje praznike, ni jedinstven školski sistem, ni zajedničku kulturu, nema nikakve saglasnosti oko dalje i bliže istorije, a čak su i njeni sudovi, uključujući i Ustavni sud, mete u koje nesmetano gađaju političari koji od te države lijepo žive. Zajedničko je samo jedno : isti su političari, i srpski, i bošnjački, i hrvatski, koji sve nas vode u propast. I dugovi, naravno. Ova država je danas dužna više od 21, 5 milijardu maraka. Oni koji su godinama kritikovali Titovu Jugoslaviju zbog dugova od 20 miliona, treba da se sjete koliko je Jugoslavija bila veća i koliko se u njoj bolje živjelo. Ovdje, svaka beba, čim se rodi, dužna je 6.000 maraka. I taj dug je sve veći, jer političari i dalje drže vlast na kredit, pa se neprekidno zadužuju, a mladi i sposobni ljudi odlaze u svijet. Em nas je sve manje, em nema ko vraćati dugove. U naredne dvije godine BiH mora vratiti 1,7 milijardi, uz kamatu od 91 milion. Ko preživi, vidjeće kako će to ići.

A mi se i dalje držimo svako svoga stada i svoga čobana i  žmireći idemo za njima u propast. I sve dok bude tako, moramo prihvatiti istinu : zaslužili smo to što nam se događa.

Komentari