Piše: Dragan Bursać

Ako Vlada ne povuče Zakon o javnom redu i miru, novinari će pozvati na bojkot rada vlade“, izjavio je Siniša Vukelić urednik portala Kapital i predsjednik Kluba novinara BL.

 

Ove ideja se čini jako dobrom i recipročnom na medijskom nebu Republike Srpske u odnosu na sporni Zakon, koji je u namanju ruku nedemokratski. Stiče se utisak da živimo u jednom uređenom i demokratskom društvu u kojem mediji mogu izvršiti pritisak na vlast, te joj sputati puno djelovanje i umanjiti vidljivost kada ona radi na štetu društva. I ne samo to. Medijskim bojkotom bi, kako se na prvu čini, novinari pokazali kolika je snaga medija i koliko mediji, zapravo, djeluju nezavisno od vlasti i kroje javno mnjenje u nas.

To bi bio, naime, dobar, civilizovan i uljuđen potez i recipročna reakcija. Ali samo teoretski i na nekim drugim meridijanima.

Jer ovaj potez je, u našoj sredini, upravo u suprotnosti sa svojim naumom. Čak je impotentan i kontraproduktivan.

Vidite, odavno se zna da u Republici Srpskoj  (a, nema pretjerane razlike između RS i  Federacije BIH), postoje novinari, ali da je još više press poštara, a ponajviše, nažalost, ljudi koji po diktatu svojih redakcija i uredništava, čine rezervni PR-tim aktuelnoj vlasti.

 

Nekom bojkot, nekom profit

U slučaju medijskog bojkota i blokade informacija o radu Vlade Republike Srpske, Skupštine, skupštinskih organa, ministarstava, primjera radi, BUKA portal bi u njemu vjerovatno učestvovao. I učinile bi to mnoge druge kolege, da se razumijemo.

Međutim, zamislite sad redakciju nekog od režimskih medija (imena nema potrebe da navodim) kako bojkotuju rad Vlade RS-a. To je NEMOGUĆE. I to ne samo zato (barem ne jedino zato) što su kancelarije ovih medija pune nekakvih režimskih ulizica. Ne, problem je posve drugačiji i ozbiljniji. Ljudi zaposleni u ovim medijima direktno materijalno i egzistencijalno zavise od aktuelnog režima. Zapravo, ovaj režim im je obezbijedio ono što se činovničkim jezikom zove „radno mjesto“. Dakle, posao koji može, a i ne mora da se radi, a gdje je plata stabilna, redovna i relativno (za naše uslove) dobra. Nije to neka novost, ovo je klasično otkrivanje tople vode.

Ovi mediji funkcionišu kao posljednje kadrovičko odmorište stare novinarske garde pred penziju, kao regrutacioni centri budućih PR-ovaca režima i kao sigurna kuća za ono nešto malo polunovinara koji nisu nigdje prispjeli.

Sistem pribavljana sredstava, barem onaj legalni, za ove medijske kuće je dvojak. Sa jedne strane, Javni servis se dotira pretplatom zasnovanom na posjedovanju TV prijemnika i haračkim mjerama naplate, kao što je tragikomična naplata u naturi (slučaj prase, ili zaplijena kućnih potrepština). Ovaj harač, ili kako ga oni zovu „naplativost“, im za sada ide dobro.

Sa druge strane, tu su Vladini „slobodni konkursi i tenderi“, što je, ustvari, drugo ime za višemilionske nagrade i naknade za pojedine režimske medije, kojima se namiče neophodan novac za rad istih, isplate primanja i, naravno, dalje služenje vlasti.

U ovakvoj konstelaciji snaga, zaista je smiješno očekivati da će se pozivu na bojkot rada entitetskih institucija javiti iko iz tog medijskog tora. Ma šta javiti, iskoristiće situaciju ozbiljniji maheri (a, kojih ima) u tim kućama e da bi popravili klimav tiraž, lošu ili nikakvu gledanost i ekstremno će profitirati na nečijoj ideji bojkota.

Vrlo je logično pretpostaviti da će svaki korak Predsjednika, Premijerke, ministara, i ostale svite iz vrha Republike Srpske, kao i dosad uostalom, vjerno pratiti mikrofoni, kamere, fotoaparati i diktafoni režimskih telala. I još je logičnije zaključiti da će ih ljudi gledati. Ovaj put, pored stranačke obaveze, imaće i motiv više – NIGDJE DRUGDJE SE NEĆE MOĆI INFORMISATI o radu gospodara njihovih života.

A, znati šta radi Dodik, kakav Zakon vlast usvaja, šta Vlada predlaže i kako vladajuća stranka trenutno „diše“, od krucijalnog je značaja za preživljavanje svjetine na državno-entitetskoj sisi.

Sa druge strane, bojkot medija „koje dobra ruka Dodika ne hrani“, u startu bi bio potpuno obesmišljen. Jer ovakav bojkot jedino je moguć ako je potpun. Nema sredine. Nema između. Nema malo može, malo ne može. A pogledajte samo regionalne medije. Njih zaista boli briga za takvom jednom rabotom. Sa druge strane, opet, lokalni provajderi omogućavaju gledanje baš tih regionalnih medija.

I na koga bi se sveo bojkot? Na nekoliko medijskih kuća, članica Udruženja novinara BiH i novinara Banjaluke, što je nedovoljno i uzaludno.

 

Bojkotujem jer ne znam šta ću od sebe

Ovih dana prisustvujemo svoj nemoći i gluposti još jednog bojkota vlasti, bojkota koji nam donosi opozicija Republike Srpske. Oni tako na pomen rasprave o izmjenama Zakona o javnom redu i miru, šta rade, napuste salu i bojkotuju Skupštinski rad. Zapravo, formalno-logički, samo ubrzavaju donošenje spornog Zakona. Jer, kao što vidimo, zaboli vladajući SNSD i njegove satelite donji dio leđa za bojkotom opozicije. Štaviše, pošteđeni su osnovanih i realnih optužbi na svoj račun. I, budimo do kraja jasni i iskreni, ne radi se ovdje ni o kakvom etičkom činu, sublimiranom u bojkotu. Opozicija unaprijed zna da je svaki njen akt impotentan i osuđen na propast, pa tako, tobož uvrijeđena, napušta zasijedanja. Bez borbe i kukavički. Reaguje kao i na sve dosad. Sa pola koplja i bijelom zastavom.

Zašto opozicija nije bojkotovala ovaj prijedlog Zakona još ljetos, kada je nacrt bio gotov, pred gotovo istim ljudima u gotovo istoj konstelaciji snaga? Zašto opozicija na ovaj Zakon, kojim je nagoviješteno uvođenje interneta u sferu prostora javnog okupljanja, nije reagovala još 2007. kad je on suštinski bio kreiran??? Dakle, prije 8 godina???

Eto, opozicija u Republici Srpskoj se dosjetila da iskopira postupke SNSD-a na državnom nivou, pa napušta skupštinska zasijedanja. Jednako licemjerno i neplodotvorno.

 

Bojkot opozicije vs bojkot medija

Ako ćemo praviti komparaciju između bojkota opozicije i medijskog bojkota, ovaj drugi je časniji, ali nemoguć za izvesti. Sa jedne strane, novinarski bojkot direktno utiče na nižu čitanost, gledanost i klikanost medija. Samim tim i na profitabilnost istih. Sa druge strane, drugovima-gospodi iz opozicije je apsolutno svejedno. Oni se mogu grudvati/sunčati ispred Skupštine, plate, paušali i lova iz raznoraznih odbora, ovako ili onako, idu im u džep.

Novinar, pak, koji mora pogledati na urednika, ovaj na gazdu, a gazda u oglašivača, koga nema kao ni lanjskih protesta, neće imati izbora.

Tačnije, pokunjene glave, pokusaće svoj „bojkot“ i vratiti se ispred skupštinskih vrata i zgrade Vlade, da džedži i čeka pokoju izjavu i saopštenje za javnost. To je novinarska realnost, a politika, naročito ona entitetskog tipa informatička je oglabina od koje pripadnik 7. sile (kako to „sile“ smiješno zvuči) životari.

Ovdje nema puno pametovanja. Na donošenje ovakvog kriminogenog Zakona, treba odgovoriti iz svih raspoloživih pera, megafona, tastatura, sajtova i ekrana. Bar materijala ima napretek. Kakav bojkot, kakvi bakrači

 

(buka.com)

Komentari