Piše: Emir Imamović

Vijeće Općinskog suda u Sarajevu potvrdilo je ono što je bilo očito i što za razumijevanje nije tražilo niti prolazak pored Pravnog fakulteta: policijski upad u redakciju portala Klix.ba, izveden je bez ikakvih zakonskih razloga i utemeljenja, a odneseno nije izuzeto zbog potrebe istrage, već je praktično oteto.

Istina, Tužilaštvo Kantona Sarajevo, koje je saučestvovalo u političko-policijskoj operaciji maltretiranja novinara i urednika, ima pravo žalbe na navedenu odluku Vijeća, ali od njega i nje, roka i žalbe, prema svemu sudeći, koristi vidjeti neće.

Kako god, nevjerovatna, združena akcija policajaca iz jednog entiteta i jednog kantona, razvučena na sedam, osam sati, sada je i službeno proglašena nelegalnom.

Priča, međutim, tu ne završava, već bi tek trebala početi.

Kako i zašto, govorio je Boro Kontić, nekadašnji urednik Radija Sarajevo – ne ovog Radija Sarajevo, već onog starog – danas direktor Mediacentra: “Mislim da je novinarska solidarnost jako dobra i na neki me način iznenadila. Ta se solidarnost nekako uvijek zaustavi na entitetskim ili kantonalnim granicama. Vjerovatni razlog jeste to da se radi o čistom slučaju jednog političkog pritiska na jedan medij pa zapravo niko nije mogao da ne reaguje. S druge strane, nije dobro što je ta solidarnost uglavnom deklarativna s općim gestama o slobodi medija. To su sve vrijedne stvari, ali ono što se desilo Klixu zahtijeva drugu vrstu solidarnosti – svi mediji trebaju da otvore temu koju je otvorio Klix. Prava solidarnost će biti kada svi otvore tu temu, a ona glasi – da li je došlo do potplaćivanja poslanika koji su kasnije postali dio nove skupštinske većine čime je iznevjeren rezultat izbora u Republici Srpskoj. Da li je to učinjeno, ko je to uradio, ko je to platio i koliko i koliko je to zakonski tuživo – to su ta pitanja“.

Željka Cvijanović, predsjednica Vlade Republike Srpske, zbog koje je, je li, policija i bila u Klixu, na neka Kontićeva pitanja je već odgovorila,priznavši krivicu za aferu poznatu kao „dva papka“, odnosno kupovinu poslanika u Narodnoj skupštini RS-a i formiranje parlamentarne većine kojom je izigrana biračka volja. Dobro, nije priznala kako bog zapovijeda, ali nije rekla niti da je nevina: „Ne mislim da su slobode medija prave slobode ukoliko se do njih dolazi vršenjem određenih krivičnih djela. Svi smo jednaki pred zakonom. Krivični zakon propisuje šta je to neovlašteno snimanje i emitovanje određenog materijala“, izjavila je, komentirajući zbivanja u sarajevskom portalu.

Od petnaestog novembra, kada je emitiran snimak na kojem i tadašnja prva ministrica govori o kupovini poslanika i osiguravanju većine za koaliciju okupljenu oko SNSD-a, pa do danas, Željka Cvijanović i prateće osoblje se brane time što je snimak napravljen tajno, ne nudeći niti jedan dokaz kojim bi osporili autentičnost sadržaja. Istina, MUP Republike Srpske tvrdi da je “montirani, kompromitujući snimak privatnog razgovora predsjednika Vlade RS-a snimljen posebnim tehničkim, sofisticiranim sredstvima za audio i videosnimanje na kojem su iz konteksta izvađene pojedinačne izjave premijera te iste montirane s drugim izjavama, te na taj način stvoren izveden, prividan stvarni razgovor između predsjednice Vlade i N.N. osoba – sagovornika“.

E sada, kako policija zna da je sporni audiozapis „snimljen posebnim tehničkim, sofisticiranim sredstvima za audio i videosnimanje na kojem su iz konteksta izvađene pojedinačne izjave premijera te iste montirane…“, kada je desant na Klix izveden da bi se pronašao originalni snimak i na njemu napravljeno nekakvo vještačenje, nije najjasnije, a niti najbitnije. U ovom slučaju je, naime, važno, najvažnije ono što se čulo, a ne to kako je izgovoreno zabilježeno.

Ako je, dakle, kao što po svemu sudeći jeste, Željka Cvijanović snimana tajno, mimo zakona, oslobađa li je to svake krivice i odgovornosti? Odgovor je u kratkoj, poučnoj priči iz susjedstva u kojoj glavni lik nije Željka, ali jeste Željko.

Na predzadnjim lokalnim izborima u Vukovaru, gradonačelnički mandat je obnovio SDP-ovac Željko Sabo, dok je tijesnu, vrlo tijesnu većinu u lokalnom parlamentu osvojila koalicija okupljena oko Hrvatske demokratske zajednice. Znajući da će ga ta, makar bila i klimava, većina srušiti tako što neće usvojiti prijedlog gradskog budžeta – takav postupak Gradskog vijeća podrazumijeva raspuštanje vlasti, uvođenje vladinog povjerenika kao prijelaznog rješenje i, na kraju, vanredne izbore –  Sabo je vijećnici Mariji Budimir iz HDZ-a ponudi nešto privilegija i još nešto u parama za promjenu strane.  

„Nadam se da me ne snimaš“, rekao je Sabo na jednom od sastanaka s vijećnicom…

Marija Budimir je, međutim, neovlašteno snimila Sabinu ponudu, a snimak je stigao i do redakcije Večernjeg lista.

Sve se dešavalo u ljeto 2013, a Željko Sabo i dan – danas tvrdi da nije kriv. U međuvremenu je politički preminuo.

Da bi preduhitrio očekivanu odluku Predsjedništva SDP-a o smjeni, Sabo je sam podnio ostavku na stranačke funkcije. Na posljednjim lokalnim izborima se ukazao kao neovisni kandidat za gradonačelnika i izgubio. Ukinut mu je i imunitet kao zastupniku u Saboru, da bi, na kraju, dobio i presudu: proglašen je krivim i osuđen na zatvorsku kaznu, na što se, naravno, žalio. Među dokazima kojima je utvrđena krivica Željka Sabe, odnosno onima koji će se koristiti u daljem pravnom procesu, je i snimak razgovora s Marijom Budimir.

„Time što je M. Budimir ponudio mjesto u Nadzornom odboru Borova uz naknadu od 2000 kuna, mjesto predsjednice Komisije za europske integracije koje veže putovanja te novčane naknade u iznosima od 10, 20 ili 50.000 kuna, a sve samo da bi iz HDZ-ova kluba prešla u neovisne zastupnike i tako SDP-u osigurala većinu u Gradskom vijeću, Sabo je iskazao namjeru zloupotrijebiti svoj položaj gradonačelnika za izigravanje pravnog sustava te je pokušao izmijeniti izvornu biračku volju građana Vukovara, što predstavlja izrazitu prijetnju demokraciji. Upravo zato Vrhovni sud je odlučio da interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja ovako teškog kaznenog djela preteže nad povredom njegovih prava, jer je razgovor sniman bez naloga sudbene vlasti, odnosno bez optuženikova znanja i pristanka“, stoji u obrazloženju Vrhovnog suda, koji je „neovlašteno snimanje i emitovanje određenog materijala“ procijenio manje važnim od onoga što je neovlašteno snimljeno.

Naravno, niti jedan medij koji snimak emitirao, nije imao neočekivane posjetioce…

Da pred kraj ponovimo i proširimo pitanje postavljeno maloprije: ako je, kao što po svemu sudeći jeste, Željka Cvijanović snimana tajno, mimo zakona, oslobađa li je to svake krivice i odgovornosti za izigravanje pravnog sistema i pokušaj izmjene izvorne biračke volje građana građana Republike Srpske, što predstavlja izrazitu prijetnju demokratiji?

U Republici Srpskoj Milorada Dodika, u kojoj je najveći problemdemokratije izvorna biračka volja građana, odgovor je – da. A sve dok je tako, priča (i) o Klixu se ne bi trebala završiti.

 

(radiosarajevo.ba)

Komentari