Ah, moj Đogo

101

Piše: Jusuf Trbić

Stara, dobra vremena odavno su već prošla na ovom dijelu Balkana, i čini se da se neće nikad više vratiti. Srušen je čitav jedan svijet, sa svojim pravilima, moralom, kulturom, shvatanjima, a novi nije izgrađen, pa čitav život kao da visi u vazduhu i ne zna se hoće li se srušiti i razbiti u sto komada ili će otploviti negdje u daljinu, u nepoznato.

Kod drugih nije tako. Svi koji su hodali po Evropi ili živjeli tamo, znaju kako taj svijet ljubomorno čuva tradiciju, kulturu i sve starine, makar da se radi o jednom jedinom kamenu. Čuva i običaje i sve što nosi ljepotu starih vremena. Gledamo, recimo, na televiziji konjske trke u Londonu, Parizu, Pragu, gledamo ta  gospodska takmičenja i divimo se. A zaboravljamo  da smo sve to imali i mi u Semberiji, da i danas tu žive ljudi koji pokušavaju obnoviti rad konjičkog kluba i takmičenja, ali je malo koga briga za to. S vremena na vrijeme organizuju se trke, ali nema više ni pravog hipodroma, ni pravih konja i džokeja, niti onih nekadašnjih zaljubljenika u taj otmeni sport.

Od svega su ostale samo uspomene.

 

Kako je Đogo ušao u legendu

     Bijeljina je nekada bila jedan od bosanskih centara konjičkog sporta. Imala je i ravnicu, i bogate veleposjednike koji su odgajali konje za trke i uživanje, i publiku. A preko Drine je Mačva, koja je decenijama bila  najjače područje za uzgoj konja u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji. U Šapcu su organizovane velike trke još 1820. godine, a mačvanska sela su, sve do današnjih dana,  bila poznata u svijetu po uzgoju rasnih konja.

Ostali su zapisi da Bijeljina, u tom pogledu, nije mnogo zaostajala. Hroničari kažu da je bijeljinski beg Salihbeg Salihbegović još 1893. godine učestvovao u tada čuvenoj trci od Bihaća do Sarajeva, jašući sopstvenog konja. Te godine, 25. jula, iz Bihaća je krenulo 45 konja, među kojima su bila i dva iz Budimpešte, jedan iz Beča i jedan iz Insbruka, a na cilj je stiglo samo  šesnaest konja i jahača.  Jedan od njih je bio i Salihbeg, a na cilju su da dočekala dva jarana, Sulejmanbeg Ajanović i Alibeg Alipašić, koji su i sami bili poznati odgajivači trkaćih konja.

Uskoro je održana i prva konjička trka u Bijeljini, u avgustu 1897. godine. Bio je to veliki događaj, zgrnuo se silan narod, a konji i jahači su došli iz cijele austrougarske carevine. Tako je počela tradicija konjskih trka i uspjesi bijeljinskih odgajivača na poznatim trkalištima, između ostalog na hipodromu “Careva ćuprija” u Beogradu i ”Bajiru” u Šapcu. O pobjednicima su se pričale priče, oni su bili junaci svog vremena. Ali, ništa se nije moglo mjeriti sa jednim događajem koji je bijeljinskog veleposjednika i odgajivača rasnih konja Mustajbega Salihbegovića Liku i njegovog konja Đogu uveo u legendu.

Bio je Ilindan, 2. avgust 1902. godine. Velika, nezaboravna trka na šabačkom “Bajiru”, hiljade posjetilaca, nezapamćena gužva, vašar, a ugled te međunarodne trke i  visoke nagrade usijale su artmosferu. Došli su konji i jahači iz Pešte i Budima, iz Beča i Segedina, iz Arada i Temišvara, iz Vidina i Beograda, iz Sarajeva i Bijeljine. Među njima i Mustajbeg sa svojim već poznatim Đogom, pobjednikom mnogih trka. Džokej, odnosno binjedžija, kako se to tad zvalo,   bio je Bego Kotarević. Sušno je bilo ljeto te godine, Drina mala, mogla se pregaziti, pa je masa Semberaca došla u Šabac da gleda trke i bodri Đogu i njegovog jahača, mada se znalo da su njihove šanse, u izuzetno jakoj konkurenciji, skoro na nuli. Ali, dogodilo se čudo. Kako je krenula glavna galoperska trka, Bego je preuzeo vođstvo. Đogo je trčao kao da ima krila, letio je stazom kao vjetar, i daleko iza sebe ostavio sve glavne favorite. Publika je zanijemila. A kad je Đogo prvi proletio kroz cilj, gledalište je eksplodiralo, ljudi su vikali od radosti, pjevali, skakali. Mnogi su uletjeli na stazu, da pomiluju ili bar dodirnu čudesnog konja. A Bego je plakao od sreće.

Ali, to nije bio kraj. Te noći dogodilo se još nešto, što je i konja i njegovog vlasnika učinilo slavnim do današnjih dana. Naime, proslava nakon pobjede bila je zakazana u hotelu “Zeleni venac” u Šapcu. Naručena je bogata trpeza, za mnogo gostiju, a svirao je orkestar čuvenih Cicvarića. I sve je teklo uz čestitanja i pjesmu, a kad je slavlje dostiglo vrhunac, orkestar je stao. Svi su ućutali, čekajući da vide šta će se dogoditi. Tada se na sto popeo Andalija Cicvarić, najčuveniji pjevač u Srbiji toga vremena, i otpjevao pjesmu koju je sačinio za tu priliku, u čast Mustajbega i njegovog Đoge. “Ah, moj Đogo, dobri Đogo, šta je tebi dodijalo…”

Svi su slušali bez daha. A kad je pjevač završio, skočio je Mustajbeg i na čelo mu zalijepio novčanicu odstotinu forinti, za koju se tada mogla kupiti lijepa kuća.

Riječi pjesme su kasnije nešto izmijenjene, pa se pjeva : “Ah, moj doro”, ali je sjećanje na Mustajbega i njegovog konja ostalo da živi vječno u besmrtnoj pjesmi. Više od toga ni on sam ne bi mogao poželjeti.

A trke u Šapcu održavale su se još dugo, čuvene su bile i one u Sarajevu i Bihaću, ali slavu Mustajbegovog Đoge niko nikada nije dostigao.

 

Nema više konja koji jure

 

Konjički sport je u Bijeljini živio i poslije toga, slavan je bio džokej Ilija Lakić, i uzgajivači Ljubovići, Saračevići, Hadžibeganovići, Pašići, Gurdići… I danas traju pokušaji da se rad konjičkog kluba obnovi, ali je za sad malo fajde od toga.

Nestali su konji i jahači, traktori su zauzeli polja, hipodrome je obuzela trava. S konjima su nestali i kovači i kolari. A nekad je njih bilo mnogo u ovom kraju. Recimo, 1938. godine u Bijeljini je radio 31 kovač, u Janji 14, u Crnjelovu 11, u Brocu 6, a kovača je bilo u skoro svakom selu u Semberiji. Slično je i s kolarima. Od 1900. do 1920. bilo je registrovano 46 kolara, a od 1932. do 1938. čak 44. Od toga je 15 njih bilo samo u Bijeljini. Sve je to otišlo sa starim vremenima.

Nema više kovača Alage, Nezira i Halila Karadarevića, nema Šanike Gernača kod kanala, ni Proke Stojanovića na Ledincima, ni Steve Hajzlera u Brocu, ni dobrog Frica Šumahera, ni poznatih kovača Ivaniševića i Lukića. Nema ni Mehe Durakovića, ni Petra Grinfeldera,  ni Matije Kučere, ni Nukića, Himze i Reufa, nema ni Ljube Petrovića ni Mehmeda Puhovca, nema ni oca i sina Alije i Mujage Ćoralića, ne čuje se više udar čekića u nakovanj, ne radi više kovački mijeh. Nema kolara Zuhdije Mulabdića, ni Vaskrsija Jokića, ni Džemala Petonjića, ni Ljube Vićanovića, nema ni Štefana Vermera, ni Nikole Dmitruka, ni Omera Durgutovića, ni Adema Korajčevića,  nema ni Georga Peterhansa, ni Mehmeda Petonjića, ni Spase na putu prema Janji, ni Mehmeda Junuzovića Hatune u Janji, ni Saliha Berberovića i Ibrahima Hamidovića u Bijeljini… Otišli su i potkivači Agan Bećirević, Petar Segeš i Osman Tršić, otišli su sarači Husein Pilaković, Joco Krsmanović, Nikola Madžić, Ignjat Cvijetinović…Nema više čeza ni fijakera. Ostao je u gradu još jedan sarač, Nedžad Pilaković u radnji kod Zelene pijace, a dokle će, ne zna se.

Sve to, čitav jedan veliki i lijepi svijet, odnijeli su u grivama magleni konji zaborava. Prašina pada na vrijeme i uspomene, i kad se okrenemo i pogledamo iza sebe, učini nam se da je sve to samo san, da je i život i naše sjećanje neko sanjao. Pa se uplašimo : šta će biti kad se taj neko probudi i zaboravi i taj san, i nas u njemu?