Bjekstvo od smrti

80

Priča žene koja je preživjela Srebrenicu

Dok sjedi u kancelariji u Sarajevu, kilometrima od Srebrenice, 61- godišnja Fatima Ahmić skuplja snagu da progovori o najgorim danima u životu – očajničkom bjegu od snaga Vojske Republike Srpske, koje su u julu 1995. godine zauzele njen rodni grad i gubitku sina.

Piše: Jasmina Đikoli

Nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu, Fatima je u koloni s nekoliko hiljada ljudi kroz šumu krenula ka Tuzli, udaljenoj oko 70 kilometara, prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH.

Zajedno s Fatimom u koloni su krenula njena dva sina i muž, jer su se dogovorili “ako ginemo, ginemo svi skupa”. 

“Kontala sam ako koji bude i ranjen ili ću ga previti ili ću biti uz njega…No, ne bude sve onako, kako čovjek zamisli”, ispričala je Fatima.

Kolona duga oko 10 kilometara krenula je iz sela kod Srebrenice 11. jula oko ponoći. Bilo ih je između 10,000 i 15,000, starosti od 16 do 65 godina. Na čelu je bila 28. divizija Armije BiH.

Preostale žene, djeca i stari otišli su u bazu Ujedinjenih nacija u obližnjim Potočarima, a vjerovali su da će tamo biti bezbjedni. Kolona je stalno bila na meti granatiranja i mnogi ljudi su poginuli tokom tog marša, sjeća se Fatima. Kada je počela pucnjava, razdvojila se od porodice.

Prema njenim rječima, mrtvi su bili svuda oko nje. Zbog straha da su među ubijenima njeni sinovi ili muž, kazala je da je počela prevrtati mrtva tijela. 

“Ništa me nije bilo strah. Valjda u tom momentu Allah ti nešto dadne… I dođem do jednog djeteta. Isti moj Sead. I tu sam kraj njega sjedila četiri dana”, kazala je Fatima.

U jednom trenu, kako se prisjetila, kada je vidjela da obuća na tom mrtvom dječaku nije kao kod njenog sina, ustala je i krenula dalje.

“Ne znam ni lijevo, ni desno šta je. Ne znam ništa. Takva prelazim asfalt po danu, a niko ga nije smio preći ni po noći”, kazala je Fatima.

Ponovno upada u jednu šumu, gdje provodi dva dana. Srela je, kako tvrdi, jednog momka koji joj traži da nešto prouči kako bi se uvjerio da je Bošnjakinja. Ona je istakla da nije znala ni kako se zove, a ne da nešto prouči.

“Rekoh mu da sam krenula sa djecom i da sam ih sve pogubila. Kaže on: ‘Idi dole, sjedi jedna grupa’. Siđem dole nih 12…Jedan veli: ‘Nano, mi idemo u Sućesku, a ako hoćes s nama da nam spremaš hranu.Mi nećemo do Tuzle za mjesec dana”, prisjetila se Fatima.

Dogovorila se da krene sa tom grupom, naglasivši im da se ne obaziru na nju nego da gledaju i spašavaju sebe. Međutim, put niko nije znao. Bile su zasjede i onda su se ponovno vratili. 

“Krenuli smo opet po noći, kad je mirno. Ali, kad uđeš u šumu, ne vidiš gdje je drvo…Ako se ne držiš za ruke, ostaješ tu. Ne vidiš nebo…Ja sam došla sva poderana i krvava”, kazala je Fatima.

Prema njenim riječima, 13 dana nije ni jela, ni pila.

“Vidiš djecu kako pospu po šumi..Jedan poviče: ‘Ja sanj’o veeeeliki hljeb, mama napravila…Sve gladno”, kazala je Fatima.

Prisjetila se jednog dijeteta iz Vlasenice, koje je puno iskrvarilo.

“Njemu je Pam lakat skroz raznio. Meni ga bilo žao. Gdje god sjednemo, on zaspi. Ja ga po pola sata budim prije nego što krenemo. Jednom se izderao na mene. Kaže: ‘Pusti me, ostavi me, šta me maltretiraš’. A kako dođemo do kakve rječice, ja mu otkinem postavu od jakne i pokvasim ranu jer su muhe navalile. Bio je vršnjak sa mojom djecom”, kazala je Fatima, dodavši da je taj dječak preživio i da ga je jednom vidjela u Živinicama.

Tokom prolaska Marša smrti, Fatima je kazala da se dosta ljudi predavalo, a dosta je ubijeno. Prema kasnijim presudama međunarodnih i domaćih sudova, oko 1,500 ljudi je umrlo u šumi dok su pokušavali da pobjegnu.

“Kažem, da šuma zna progovoriti, koliko mrtvih je ostalo. Na prvoj zasjedi već… Ti bježiš, spašavaš se, po mrtvima gaziš i ne gledaš”, kazala je Fatima, istaknuvši da je sa sobom nosila ‘papovku i bombu’ jer se namjeravala ubiti ako zapadne u zasjedu.

Pred kraj puta, prisjetila se da su udarili u blizini Kladnja na “njihove rovove”, ali su uspjeli da se spuste jednom rijekom.

Tri dana kasnije stigli su u Kladanj. Do Kladnja, koji je bio pod kontrolom ABiH Fatima se probijala 13 dana, dok je njen sin uspio za osam, a muž Hasib tek za 66 dana, pošto se izgubio i lutao šumama u pokušaju da pronađe pravi put.

Sin Mirsad ipak nije usio da preživi Marš smrti. Genocid počinjen u Srebrenici nisu preživjeli ni Fatimin mlađi brat, otac i dva djevera koji su spas u julu 1995. godine potražili u bazi Ujedinjenih Nacija u Potočarima.

Fatima danas živi u Sarajevu i njene prve komšije su Srbi i Hrvati, a ona pokušava da ima dobre odnose sa svima njima. Uprkos svemu što je preživjela prije 20 godina, kaže da ne mrzi nikoga.

“Ljudi treba da se poštuju međusobno. Treba da znaju da je vaspitanje najvažnija stvar. Ako učite nekoga da bude pošten, taj će i biti”, kaže ona.

“Treba i da oprostimo, ali nikada zaboravimo. U svom srcu, znate šta ste preživjeli.”

 

(Radiosarajevo.ba)