Piše: Saud Grabčanović

Veliki vezir Kara Mustafa paša, veliki gubitnik u ratu za Beč

Kara Mustafa-paša  je rođen u mjestu Merzifonu u Anadoliji 1634. Godine, a umro je, tačnije po naređenju sultana bio je zadavljen, 25. decembra 1683. godine u Beogradu. Od 1661. do 1667. godine on je  bio zapovjednik osmanske flote-kapudan paša, vezir državnoga vijeća i zamjenik velikog vezira Ahmed-paše Čuprilća (Köprülü), kojega je 1676. godine odlukom sultana Mehmeda IV naslijedio na toj dužnosti. Kao Veliki vezir Carstva Kara Mustafa-paša je vodio neuspjeli rat protiv Rusije od 1677 do 1681. godine i posljednju osmansku opsadu Beča, koja je završena svelikim porazom osmanske vojske u bitci na Kalenbergu i okolini grada 1683. godine. Kara Mustafa je bio čovjek od velikog povjerenja sultana Mehmeda. Sultan mu je čak dao odriješene ruke da samostalno predvodi osmanske ratne pohode! Nekada je bilo nezamislivo da Veliki vezir Carstva samostalno vodi vojsku u ratne pohode. U ranijim vremenima su sve velike vojne pohode predvodili lično osmanski sultani. Nakon što je Kara Mustafa postao Veliki vezir, glavni cilj koji je sebi postavio bio je da što prije spere ljagu sa Carstva zbog poraza kod Svetog Gotharda iz 1664. godine. Međutim, on u početku nije naišao na veliko razumijevanje kod sulatana za te svoje namjere. U početku kod Mehmeda uopšte nije postojala želja da vodi novi rat protiv Austrije. Međutim, krajem te 1682. godine sultan je ipak prihvatio Kara Mustafinu ideju o novom ratu sa Austrijom. Odmah je naredio pripreme za rat i mobilizaciju vojske. Sultan Mehmed je odlučio zimu provesti u Edirnama, a nakon toga da sa vojskom ode u Beograd gdje će svečano svom Velikom veziru predati palicu seraskera (vojnog zapovjednika) i Poslanikovu zastavu, odakle bi Kara Mustafa krenuo ka Beču. Dok je sultan Mehmed uživao u raskoši i razonodama svog dvora, njegovi su službenici užurbano radili na planovima i logistici velikog pohoda. Sastavljani su spiskovi, evidencije o broju vojnika, naoružanju, potrebnim zalihama, opskrbi i ostalom. Na potvrdu svoje vazalne pokornosti pred sultana su pozvani  knez Erdelja Mihael Apafi i tatarski kan Murad Giraj sa Krima. (Richard F. Kreutel, Kora Mustafa vor Wien, dritte Auflage 1966, p.110.). Sultan Mehmed IV je bio zaveden netačnim i lažnim izvještajima svog Velikog vezira. Mehmed je ostavio potpuno odriješene ruke Kara Mustafa-paši, kojem je na umu bilo samo poniziti neprijatelja zauzimanjem njegovog najvažnijeg grada -Beča. Po svojoj prirodi Kara Mustafa nije samo bio samoljubljiv i gramzljiv, on je bio lažac kao i veoma ohol, narcisoidan, tvrdoglav i veoma drzak čovjek koji je sebe smatrao za najvećeg vojnog genija, te iz tih tazloga nije prihvatao ničije savjete niti ideje, sve je radio sam na svoju ruku. Turske vojskovođe i Tekelji lično predlagali su mu da se krene prema Beču tek pošto se zauzmu važne austrijske tvrđave i osigura zaleđe (Poujoulat, 148). Na dugoj strani je imao „dobru priču“ kojom se uspio nametnuti debilnom sultanu Mehmedu, koji je u njega imao neograničeno povjerenje, pa je Kara Mustafa to zloupotrebljavao i radio sve na svoju ruku, ne poštojući sultanova naređenja. On je na sultana Mehmeda IV imao nevjerovatno jak uticaj. Kako to danas tvrde neki istoričari, sultan Mehmed je, imenujući Kara Mustafa-pašu vrhovnim komandantom ogromne armije od preko 200.000 ljudi, dao svoj pristanak samo da se osvoji tvrđava Đer i zato je on pratio svoju vojsku samo do Beograda. Da je sultan imao namjeru da osvoji „Zlatnu jabuku“- grad Beč, on sigurno ne bi ostao u Beogradu, nego bi se stavio na čelo svoje vojske i lično komandovao tim napadom. Međutim, Kara Mustafa-pašin cilj, i to na „svoju ruku“, bio je Beč. Kada je primio izvještaj od Kara Mustafa-paše, kojim ga obavještava da je od Đera krenuo na Beč, iznenađeni Mehmed IV je rekao: „Naša namjera bile su tvrđave Đer i Komoran. O Beču nije bilo ni govora!… Da me je ranije obavijestio, ne bih dao pristanak“. (Uzunčaršili, III/l, 455; Findikli Mehmed-aga, Silahdar tarihi, II, 116.) Nakon što je proveo neuspješnu opsadu Beča, gdje je doživio katastrofalan poraz, Kara Mustafa paša se, sa ostacima svoje razbijene vojske, povukao ka Beogradu. Interesantno, sultan ga nije odmah osudio za neuspjeh, još uvijek mu je neograničeno vjerovao. Sultan ga je čak nagradio, po silahdaru Šahin Mustafa-agi poslao mu je vlastoručno pismo, kaftan i mač! (Silahdar tarihi, II, 97) Nalog za pogubljenje je dao nerado i to nakon zahtjeva Visoke porte. Sultan mijenja svoj odnos prema Kara Mustafa-paši. Neprijatelji Velikog vezira Kara Mustafe, među kojima su se istakli kizlaraga Jusuf i Bošnjak Sari Sulejman, proveli su smišljenu kampanju protiv njega. Rezultat nije izostao. Ubrzo je bio izdejstvovan carski ferman o smaknuću Velikog vezira, koji je označen kao glavni krivac za poraz pod Bečom.  Specijalno upućeni Portini pouzdanici izvršili su ovu sultanovu odluku 25. XII 1683. godine u Beogradu. (Richard F. Kreutel, op. cit. 121 Poujoulat, 156).

Nakon pogubljenja Kara Mustafe, javno je objavljeno da je on imao harem sa oko 1500 konkubina i isto toliko robinja za njihovu poslugu i 700 crnih evnuha za njihovo čuvanje! U njegovim sanducima našlo se 450.000 zlatnih pjastera, plod njegove gramzljivosti ne računajući dragocjenosti napuštene u raskošnom šatoru pod Bečom, koje su navele Sobjeskog da govori kako je Kara Mustafa-paša njega odredio svojim baštinikom (Poujoulat, 156). Sultana Mehmeda je povjerenje u nesposobnog Kara Mustafu na kraju stajalo vlasti, bio je smijenjen u dvorskom puču! Nakon smrti Kara Mustafe pojavile su se tvrdnje njegovih bližnjih saradnika da je planirao da se proglasi za sultana evropskog dijela Osmanskog carstva kad osvoji Beč. Međitim, Kara-Mustafa-paši se, i pored njegove velike gramzljivosti, ipak ne može sa sigurnošću pripisati namjera za osnivanje novog turskog carstva u Evropi, čija je prestolnica trebao biti Beč, a on lično sultan.U ovoj tvrdnji njegovih neprijatelja da je htio postati sultanom novog carstva, mnogi današnji istoričari traže odgovor na pitanje zašto je primijenio tako dugotrajnu opsadu Beča, i zašto je tako uporno tražio predaju malobrojnih branilaca, a kategorički odbijao osvajanje grada na juriš, što nije bilo neostvarivo za mogućnosti ogromne osmanske armije kojom je zapovjedao. (Poujoulat, op. cit. p. p. 150—151.) Međutim, ja mislim da su uzroci ovakvih poteza Kara Mustafe i velikog poraza njegove vojske u nečem drugom. Razlozi su po meni dvojaki. Kao prvo, Habzburška monarhija je sredinom 17. vijeka reformisala i potpuno modernizirala svoju vojsku prema novim evropskim standardima. Habzburzi su stvorili profesionalnu vojsku koja je bila dobro uvježbana i naoružana novim i modernim vatrenim naoružanjem kakvo Osmanlije tada nisu imale. Nova stajaća vojska i novi način ratovanja sa novom taktikom dali su veliku prednost Austrijancima u ratu sa Turcima. U to vrijeme brojčana prednost osmanske vojske u odnosu na austrijsku više nije predstavljala presudan faktor u ratu. Na drugoj strani, nesretni Kara Mustafa-paša se još uvijek služio starom osmanskom taktikom i načinom ratovanja. Osmanlije su  inače vijekovima koristile jednostavnu ratnu taktiku sa  kojom su ranije pobjeđivale. Ona se oslanjala na brojnost vojnika kakvu evropski kršćanski vladari nisu mogli skupiti. Bitke su se vodile pretežno hladnim oružjem, a odlučivalo ih je „srce u junaka“, kako se to tada govorilo. Međutim, u doba kada je Kara Mustafa krenuo na Beč stvari su se bile korjenito promijenile. Viteško i fer plej ratovanje je u Evropi bilo zaboravljeno. Ratovalo se  sa novim oružjima, pa je sada najveća kukavica iz zasjede mogla ubiti i po nekoliko najvećih osmanskih junaka! Drugi razlog zbog kojeg je Kara Mutafa odugovlačio sa opsadom Beča i tako omogućio da opsjednutom gradu stigne pomoć, bio je početak muslimanskog svetog mjeseca Ramazan, koji sje bio baš u toku opsade. Poznato je da su ratne aktivnosti osmanske vojske za vrijeme Ramazana uvijek bile svedene na minimum zbog značaja tog mjeseca i prema strogim pravilima posta, a u skladu sa Kuranom. U svetom mjesecu objave Kurana muslimanima nije dozvoljeno ratovanje i prolijevanje ljudske krvi, osim ako su na to bili prinuđeni od strane neprijatelja. Kara Mustafa je, ubijeđen u brojčanu nadmoć svoje vojske, čekao da prođe Ramazan, pa da iza Bajrama zada konačni udarac i osvoji grad. I na kraju, razlog osmanskog poraza pod Bečom leži takođe i u Kara Mustafinoj opakoj prirodi i karakteru. Njega uopšte nije zanimalo mišljenje drugih vezira, niti je smatrao da je potrebno prikupiti tačne informacije o habsburškoj vojsci: tačnom broju vojnik  kojima raspolaže, njezinoj opremljenosti naoružanjem, moralu vojnika, izgledu, taktici i mogućnostima carske vojske. To je bio jedan od bitnih momenata kojima od početka ovaj uobraženi i oholi paša nije poklanjao pažnju. Ta njegova glupost ga je na kraju veoma skupo stajala, kako njega tako i cijelo Osmansko carstvo koje je doživjelo veliko slabljenje i propadanje, te se  moralo trajno povući iz : Ugarske, Slavonije, Dalmacije, Srema, Erdelja, Bačke i Banta. Osmansko Carstvo je tako nakon Bečkog rata postalo drugorazredna sila!

(Nastaviće se)