Piše: Saud Grabčanović

Car Svetog Rimskog carstva i Habsburške monarhije Leoplod I

Svetim Rimskim carstvom, ili tačnije Habsburškom monarhijom u vrijeme turskog napada na Beč vladao je Car Leopold I, koji je bio čovjek posve drugačijih osobina i karaktera u odnosu na osmanskog sultana Mehmeda IV.  Car Leopold je rođen 9. juna 1640. godine u Beču, a umro je 5. maja 1705. godine u istom gradu. Otac mu je bio car Ferdinand III, a majka Ana Marija od Španije, očeva amidžična. Car Leopold I je bio rimsko – njemački car od 1657. do 1705. godine, ugarsko-hrvatski kralj od 1655. godine i češki kralj od 1658. do 1705. godine. Kakav je karakter i osobine imao car Leopold I, to nam u samo nekoliko rečenica podrobno opisuje John P. Spielman engleski istroričar i njegov biograf :

Leopold nije bio mladi vladar usijane glave željan da stvara istoriju, nego glava savršena za kuću kojoj je tradicija bila sve i duboko konzervativno aristokratsko društvo: skroman, oprezan, pobožan, sve samo ne frivolni plejboj, tihi mladi gospodin kojem je bilo dovoljno da stvari ostavi da idu svojim tokom kao i u prošlosti.”

Ovaj opis se odnosi na Leopoldove mlađe godine, kada ga je Spielmann lično upoznao. Prema hroničarima iz kasnijih vremena Leopold  je te iste osobine zadržao i u starosti, uz to je njegova religiozna konzervativnost bila još veća, kao i njegova velika opreznost i zaziranje od novotarija, što je samo pojačavalo njegovu veliku neodlučnost i melanholiju. Ovaj je Habzburg ostao upamćen u istoriji kao antisemit i veliki progonitelj Jereja. Leopold je prvo dozvolio Jevrejima da se nasele u Beču i to preko Dunava u posebnom dijelu grada u jevrejskom getu, koji je bio na mjestu današnjeg Lopoldstadta. Jevreji, koji su tradicionalno poznati kao izuzetno sposobni trgovci, bankari i lihvari, u Beču su se za vrlo kratko vrijeme jako obogatili. Jevrejski bankari su čak finasirali Leopoldovu državu i njegovu vojsku! Iznenada je Leopold „preokrenuo list“ i po nagovoru svoje žene i Isusovaca, izvršio pogrom nad nesretnim bečkim Jevrejima, koji su najprije bili temeljito opljačkani, pa tek onda prognani!  Nakon pogroma nekadašnji jevrejski geto u Beču dobio je ime po njemu Leopoldstadt, u znak zahvalnosti Austrijanaca za protjerivanje Jevreja iz tog dijela grada. Pored progona Jevreja, ovaj veliki katolik je bio poznat i po tome što je u doba njegove vlasti izvršen pokolj, progon i nasilno pokrštavanje mađarskih muslimana, kao i svih ostalih muslimana u Slavoniji, Sremu, Banatu, Bačkoj i Erdelju. Pored progona muslimana on je podsticao uništavanje i zatiranje osmanskog kulturnog i religioznog nasljeđa na svim prostorima koje je od Turaka otela njegova vojska. Katoličkim svećenicima Leopold je naredio i dozvolio da najljepše džamije na tim područjima pretvore u crkve, a da one koje su manje vrijedne poruše i unište njihove tragove. Tada su takođe bila uništena i sva muslimanska mezarja.

Dolazak cara Leopolda I na prijestolje Habzburške monarhije

Na početku svog života Leopold nije bio predodređen za cara, jer je imao starijeg brata koji je trebao na prijestolu da naslijedi njihovog oca cara Ferdinanda III (1637.-1657.). Kako sam već naglasio, Leopoldova glavna motivacija u to vrijeme je bila velika pobožnost i privrženost Katoličkoj crkvi. Njegova je najveća želja bila da se zaredi i da život nastavi u samostanu kao fratar. Upravo kada je on 1654. godine planirao da se zamonaši, iznenada je umro njegov stariji brat, krunski princ Ferdinand IV. Zbog toga je Leopold, prema očevoj želji, odustao od svoje namjere, pa ga je otac odredio za svog nasljednika. Leopold se tako našao u ulozi za koju nije bio pripreman i koju ranije nije očekivao. Leopold je nakon smrti svog brata od oca dobio upravu nad habsburškim nasljednim zemljama, što je predstavljalo obavezu i odgovornost, pa je on stekao nešto „prakse“ za vladarske izazove koji su ga čekali. Međutim,Leopold je imao puno dražih aktivnosti u kojima je radije uživao, kao što su lov, pobožne knjige, molitva i dvorska muzika. U njegovo vrijeme kao dvorski muzičari kappelmeisteri u Hofburgu su radila dva najveća kompozitora austrijskog srednjeg baroka, Johann Heinrich Schmelzer i Johann Joseph Fux. Četiri godine kasnije, nakon očeve smrti, on je izabran za novog cara Habzburške monarhije i Svetog Rimskog carstva. Prije krunisanja za cara Svetog Rimskog carstva Leopold se suočio sa dva velika problema. Prvi problem je bio francuski kralj Luj XIV, koji je želio da  bude izabran za cara Svetog Rimskog carstva, pa je vršio pritisak na njemačke kneževe izbornike koji su tradicionalno imali glavnu riječ u izboru novog cara. Uz mnogo napora i dukata Leopold je uspio da pridobije njemačke kneževe na svoju stranu. Drugi veliki problem koji je preokupirao Leopolda bila je turska opasnost. Moćnom susjedu tada veoma slabašne Austrije, Osmanskom carstvu, koje je tada bilo u zenitu svoje moći, nije trebao neki poseban razlog da iskopa ratne sjekire i krene na Monarhiju. Tursko pitanje je za  Leopolda predstavljalo najveće iskušenje u njegovom životu. Razlog za to nije bila samo velika superiornost, snaga i moć kojom su raspolagale Osmanlije, nego i vlastita slabost i nemoć što je kočilo dobru organizaciju odbrane od neprijatelja. Car Leopold se stalno morao prepirati i nagađati sa staleškim saborima feudalnih aristokrata u svojim nasljednim zemljama, koji su uporno odbijali dati svoj doprinos obrani od Osmanlija. Ti stalni sukobi između cara i njemu potčinjenih feudalnih gospodara  bili su karakteristični i za vladavinu Leopoldovih predaka. Još u 16. vijeku bila je ustanovljena obaveza donjoaustrijskih staleža da finansiraju odbranu pograničnih dijelova Monarhije od Turaka. Rezulati toga su bili izgradnja tvrđave oko koje je nastao grad Karlovac 1579.godine, kojim je upravljao nadvojvoda Karlo, kao i velika pobjeda kod Siska četrnaest godina kasnije. Austrijsko plemstvo je pružalo veliki otpor nametima, ali ih nisu uspjeli ukinuti ni u vrijeme vladavine Leopolda I. U vrijeme kada je Leopold stupio na prijestolje „Svetog Rimskog carstva“, to je bio tek bijedni ostatak nekada moćne i slavne Carevine! U posljednjih 150 godina ratovanja sa Osmanlijama njegovi su preci redovito gubili  ratove, a time i teritorije Carstva koje je bivalo sve manje i manje, a ekonomski sve slabije i siromašnije. O stanju koje je vladalo u tzv. „Svetom Rimskom carstvu“ prije Bečkog rata najbolje nam govore zapisi koje je ostavio slavni Volter koji je živio u to vrijeme. On je primijetio da to carstvo tada više nije bilo „ni sveto, ni rimsko, ni carstvo“. Car je, zapravo, vladao suženom teritorijom koje je obuhvaćala današnju Austriju, Sloveniju, Češku, te od Osmanlija nepokorene dijelove zemalja ugarske krune u koje je spadao i dio Hrvatske. Da bi sačuvao porodično bogatstvo ovaj je Habzburg, po tradiciji njegove porodice, oženio svoju najbližu rodicu. Sa druge strane, sultan Mehmed IV, strastveni lovac i ljubitelj haremskih zadovoljstava, koji je imao žena u izobilju, upravljao je nepreglednim carstvom, izjedanim mitom, korupcijom i nepotizmom, koje se prostiralo na tri kontinenta i imalo površinu oko 15.000 000 km2. Oba ova vladara imala su nešto zajedničko. Kao i car Leopold I i sultan Mehmed IV se  smatrao potomkom „sultan-i-Rum“, rimskih careva, vladara po pravu osvajanja. Po tome i on je kao Leopold baštinio nominalno pravo vladavine svijetom! Ipak, nihove međusobne razlike nisu bile zanemarive. Kajzer Leopold nije imao ni približno jednaku moć i vlast da objavi rat i pošalje vojsku na bilo koje područje, kakvu je u to vrijeme imao sultan Mehmed IV, sin Ibrahima Ludog. U najlošijim prilikama turski sultan je mogao pokrenuti vojsku od najmanje 100.000 ljudi koji bi se odazivali bez ikakvog pogovora, dok bi se Leopold, i kad se steknu najbolji uslovi, morao zadovoljiti jedva petinom od tog broja! Kako je to opisao austrijski istoričar Michael Hochedlinger u svom radu  “Habzburško carstvo je ispod svoje barokne spoljašnosti…. podsjećalo na kolosa sa glinenim nogama, čija je sudbina uvijek visila o koncu“. Razlog ovome je bio i stalni sukob sa ugarskim protestantskom plemićima, čiji je vođa Imre Tekelji (Imre Thököly), bio jedan od glavnih Kara Mustafinih inspiratora pohoda na Beč.

                                                                (Nastaviće se)