Piše: Saud Grabčanović

Prolazak osmanskih trupa kroz Ugarsku na putu ka Beču 1683. godine

Kada je početkom juna Osmanska vojska sa Kara Mustafom na čelu stigla do Osijeka, most preko Drave nije bio spreman za prelazak i trebalo ga je popraviti. Na njemu su se još uvijek vidjeli tragovi koje je na njemu ostavio Nikola Zrinjski gotovo dvadeset godina ranije, kad je spalio jedan njegov dio skupa s palankom Darda. Za popravak je trebalo gotovo dvije nedjelje. Nakon završetka popravke mosta osmanska vojska ga je prešla i nastavila svoj put kroz Ugarsku. Car Leopold i njegovi savjetnici sa užasom su primali vijesti o osmanskom ulasku u Ugarsku i kretanju dalje na sjever. Niko nije tačno znao koji je krajnji cilj Kara Mustafine vojske. Luiđi Marsigli, dvorski kartograf i veliki poznavalac Osmanlija, bio je mišljenja da oni idu prema Rabi, a potom na Beč, a ne prema Đeru, kako su to neki mislili. Hercog  Karl von Lotahringen je u to vrijeme stigao u Beč i Leopold je od njega tražio da preduhitri osmansku vojsku i da odmah napadne na jedno tursko utvrđenje, Estergon ili Nove Zamky (Neuhäsel), nedaleko od Đera. Pokušaj opsade ove tvrđave 12. juna nije uspio, pa je Lotahringen nakon deset dana odustao od opsade tog grada. Car Leopold i Dvorsko ratno vijeće, sa Hermanom Badenskim na čelu, koji Karla nije podnosio i smatrao za grešku što je on odabran da vodi vojsku, tražili su od vrhovnog zapovjednika nemoguće – da preduzme ofanzivne akcije protiv Osmanlija, ali istovremeno, da ne oslabi obranu Beča i šire okoline. Stari Montekukoli je jako cijenio Karla, no Karlo nije bio Montekukoli niti je raspolagao snagama kojima je raspolagao pokojni feldmaršal. Vojska koju mu je car Leopold I mjesec dana ranije povjerio na javnoj ceremoniji održanoj u Presburgu, nije bila impresivna, brojala je svega 32.000 ljudi, 72 topa i 15 haubica. Za to vrijeme je  osmanska vojska, nakon dugog marša kroz Ugarsku, 29. juna 1683. godine stigla pred Đer, ključnu tačku odbrane habsburških nasljednih zemalja i prijestolnice Beča. Utvrda Đer je bila izgrađena u 16. vijeku, na samom ušću rijeke Rab u Dunav i to  na mjestu preko kojeg je od davnina vodio put prema sjeveru i Austriji. Cijelo područje ušća bilo je prekriveno rukavcima rijeka i močvarama, dok je sama tvrđava Đer bila ojačana tornjevima i  opkopima. Zbog izuzetne važnosti grada sama pomisao da se on prepusti Turcima, kako je glasio njihov zahtjev u mirovnoj ponudi, bila je apsolutno neprihvatljiva. Luiđi Ferdinando Marsigli (1658-1730.) poznati geograf, putopisac i kartograf u službi Habzburga,  raspolagao je veoma bogatim informacijama o Turcima i njihovim planovima i kretanjima u ovom ratu. Marsigli je obavijestio bečki dvor da je Veliki vezir pronašao način kako da zaobiđe ovu prepreku prohodnim stazama kroz močvare u blizini Đera. Za to vrijeme osmanska vojska je prošla bez problema kroz te močvare i zaobišla tvrđavu Đer, bez zadržavanja i očekivane opsade grada.

Napredovanje osmanskih trupa ka Beču i stanje u gradu

Luiđi Marsigli, carski kartograf i komandant, nalazio se u blizini Đera sa odredom dragona. Izvijestio je cara 21. juna da je uspio srušiti dva mosta na Rabi, ali da Tatari i dalje vladaju ovim područjem i da će oni igrati vrlo važnu ulogu u osmanskom napredovanju, koje je on ranije predvidio.Upozorio je Karla da postoje čak tri moguća pogodna prelaza preko rijeke Rab, te da je opasnost za to vrlo velika. Hercog Karl von Lotahringen je 22. juna stigao pred Đer sa 12.500 pješaka i 9.500 konjanika. Spremao se da pred Đerom zaustavi ogromnu osmansku vojsku koja mu je dolazila u susret. Imao je samo nekoliko dana da ojača gradske zidine. te stvori prepreke na riječnim prijelazima preko Raba. Pozvao je u tu svrhu Marsiglia iz Nojhazela. Između 25. i 29. juna Karlo je prebacio veći dio svojih snaga na lijevu obalu Raba, dok je dio konjice poslao na Dunav. Prvi znakovi približavanja osmanskih snaga bili su vidljivi 1. jula. Čim su se približili rijeci, Turci su započeli ispitivati dubinu kako bi odredili najpogodnije mjesto za prijelaz. Karlo je odlučio da im to ne dopusti. 2. jula počela je paljba habsburških topova koja je držala neprijatelja podalje od rijeke. Ipak, vladala je malodušnost među Karlovim vojnicima kada su ugledali ogromne osmanske snage, procjene su se kretale od 80 do 100 hiljada ljudi. Takva neravnopravnost oduzela je vrhovnom zapovjedniku svaku nadu da će moći zadržati Osmanlije, pa se odlučio povući između Dunava i Dune, a sljedećeg dana do Jarndorfa. General Leslie, koji je bio u Đeru, javio je Lotarinškom da se čini kako je Osmanlijama cilj ta utvrda, pa se nije dalje povlačio. Međutim, kad je 7. jula sa svog položaja na gradskim zidinama vidio guste oblake prašine, shvatio je da Osmanlije ne zastaju, već idu dalje prema Beču zaobilazeći grad Đer i tvrđavu. Leslie je odmah izvjestio hercoga Lotarinškog o tome. Karlo Lothringen je odmah izdao naređenje Leslieu i ostalim generalima da napuste položaje i povuku svoju vojsku prema gradu Beču. Istovremeno je u Beč poslao glasnike da upozore cara Leopolda na veliku opasnost koja im prijeti od Turaka. Nakon što je izdao naređenje svojim potčinjenima, Karlo je požurio na sjever ka Beču. Kada je car Leopold I dobio poruku od Lotaringena da Turci idu na grad, odmah je dao nalog da u Beču i provincijskim gradovima stalno zvone zvona na svim crkvama kao znak uzbune. Dana 6. Jula, dok je Beču i njegovim stanovnicima prijetila smrtna opasnost, bezbrižni car Leopold je otišao u lov! Prepustio je svojim generalima da se brinu o nadolazećoj turskoj prijetnji. Sljedećeg dana, nakon izlaska iz Štefanove crkve u Beču, po završetku subotnje mise, caru Leopoldu su počeli stizati glasnici s uznemirujućim vijestima o približavanju osmanske vojske i uzmicanju njegove. Car je odmah dao nalog da se pripremi sve za odlazak carske obitelji u Linc, udaljen nekih dvije stotine kilometara od Beča. Istog dana kolona kočija uplašenih aristokrata pratila je onu u kojoj su se nalazili car, carica i njihova djeca. Prema nekim navodima, u predstojećim je danima grad napustilo gotovo šezdeset hiljada ljudi, pretežno imućnih, a u gradu je ostala gradska sirotinja i fukara da ga brani! Očevidac tih događaja kaže: (citirano prema Andrew Wheatcroft, The Enemy at the Gate, str. 136.)

“Tako je bio veliki strah da niko nije želio ostati; iskorišteni su svi konji i sva raspoloživa kola, kočije prepune finih dama i njihove djece, koji su napuštali svoje domove i skupo pokućstvo, ostavljajući sve iza sebe osim onoga što im je bilo previše dragocjeno da bi ostavili za sobom. Sa svih strana čuo se samo plač i žalopojke, kao da su Turci već zagospodarili Bečom.”

   Dok se  kolona kočija sa bjeguncima iz Beča užurbano kretala kroz Austriju ka Lincu, narod je izlazio pored puta i uz upućivanje pogrda i kletvi pljuvao za carem koji je bježao ostavljajući svoj narod na cjedilu!

                                                                    (Nastaviće se)

POVEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA