Rezervna domovina i lanjski snijegovi

4

Piše: Mile Stojić

U gradu Havani, na dalekoj Kubi, sastali su se nedavno poglavari dvije najveće kršćanske Crkve na Planetu – papa Franjo i ruski patrijarh Kiril. Susret je zaista bio historijski, jer oficijelne komunikacije na vrhu između dviju podijeljenih Crkava nije na ovome svijetu bilo više od tisuću godina. Sam Bog je htio, a možda je i Nečastivi tu umiješao svoje prste – da visoki crkveni poglavari o problemima kršćanstva raspredaju u komunističkoj, dakle službeno ateističkoj, zemlji Fidela Castra.

 

Zajedničko saopćenje, koje su potpisali rimski biskup i ruski patrijarh, kipti izljevima božanske milosti, klasičnim stereotipima iz oblasti primijenjene homiletike. “Braća u Kristu”, kako sami sebe biblijski nazivaju, izrazila su duboku zabrinutost stanjem modernog čovječanstva, posebno sudbinom kršćana na Bliskom Istoku, koji su izloženi nemilosrdnom progonu od strane Islamske države. Sumnjičavom agnostiku, ali i nezainteresiranom promatraču poput autora ovih redaka, tim povodom samo se od sebe postavilo se pitanje: zar nije sudbina muslimana isto tako, ako ne i stoput više, pogibeljna od sudbine kršćana na istom tom prostoru, ali crkveni pastiri pokazali su brigu samo za svoja stada.

U tom, dakle, podužem saopćenju koje su zajednički potpisali, vidna je i briga za sudbinu Europe, koju oni definiraju zemljom kršćanskih vrijednosti, tjerajući vodu na mlin Pegidi i sličnim evropskim ksenofobima, koji stari kontinent žele pretvoriti u pustinju rimskog carstva, podijeljenog između Rima i Moskve. To se ionako već događa, sa sudjelovanjem antagoniziranih kršćanskih Crkava, ili s njihovom apstinencijom, svejedno. Na koncu, to ponovno oživljeno crkveno bratstvo, popraćeno izrazima zajedničke nostalgije za pradavnim vremenima jedinstva, nije popločano nadom da bi stablo kršćanstva koje je davno skršeno, moglo uskoro ponovno srasti, bez obzira što ga je isti Bog posadio na ovaj svijet.

***

Međutim… ako se sa vaseljenskih visina spustimo na lokalno tlo, vidjet ćemo da ovdašnje katoličanstvo i pravoslavlje ne mare mnogo za principe spasenja, već ove dvije Crkve koje se zaklinju u istoga Isusa Hrista, više zanimaju profane stvari, kakve su politika, nacija i novac.

Dok su časni oci Franjo i Kiril potpisivali diplomatsku encikliku o pomirenju i slozi, bosanskohercegovački kardinal Vinko Puljić odaslao je nimalo nježno pismo Irineju, patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, koji je, nedavno u Banjoj Luci, blagoslivao dan osnutka Republike Srpske. Monsinjor Puljić zamjera bratu u Kristu Irineju, što je taj dejtonski entitet nazvao „Bogom blagoslovenu, blagodaću Božjom osvećenu državu“, napominjući da je ta tvorevina nastala na zločinu i genodicu nad nesrpskim stanovništvom. Kardinal Puljić, potom, zabrinuto pita svog pravoslavnog brata što je sa 140.000 katoilika – Hrvata, koji su prije rata živjeli u današnjoj Republici Srpskoj, je li i njihov nestanak i progon utkan u temelje te, kako kaže njegova svetost, “Bogom blagoslovene, blagodaću Božjom osvećene države“.

Za kršćansku je Crkvu, kažu, vrijeme relativna kategorija, ali zar je doista kardinalu trebalo dvadeset godina da konstatira da mu je pastva u manjem beha entitetu gotovo uništena? Ovakva pitanja svakako zahtijevaju jasan odgovor, ali, prije toga, treba staviti ruku na srce i upitati se i o tome koliko je i sama Katolička crkva pridonosila mržnji, nacionalnom razdoru pa i krvoproliću u ratovima iz devedesetih. Osim toga, zar ne bi bilo bolje da sva ova ovozemaljska pitanja, umjesto crkvenih otaca, rješavaju izabrani narodni predstavnici – da problem nestalih Hrvata u Republici Srpskoj, na primjer, na adresu Milorada Dodika adresira Dragan Čović, ali Dodikovo i Čovićevo je interesno partnerstvo od ovoga svijeta. Toj licemjernoj bratskoj relaciji, ni patrijarh Kiril ni papa Franjo, ni kardinal Puljić, ni patrijarh Irinej, pa na koncu ni sam Gospod Bog, zasad, ne mogu smrsiti račune.

Bosna i Hercegovina je u stanju političke obamrlosti. Sve što je lijepo i pametno traži vize za dalje odavde. Još jedino kriminalci i psi rata, u brizi za narod, urliču sav glas.

***

“Lako je tebi”, kaže mi onomad prijatelj u kavani, “ti imaš rezervnu domovinu.” Ova konstatacija, tako često upućivana sarajevskim Srbima i Hrvatima, nekad me je izluđivala, a danas je doživljavam kao dio svog političkog usuda. Ona je istodobno i iskaz bošnjačkog nacionalizma, jer sve što se ne može reći službenom Beogradu i Zagrebu, biva adresirano na naša krhka pleća. Fakat da gotovo svi Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju hrvatske putovnice legitimira ih tek kao glasače na izborima u susjednoj državi, i zbog tih potreba definirani smo još za Tuđmanova vakta kao “nacionalna dijaspora”.

“Vi ste članovi Europske Unije, i na to trebate biti ponosni!”, propovijedao je nedavno visoki funkcionar iz Zagreba skupu smjernih katolika u Fojničkom samostanu, ističući prednost hrvatskih putovnica u prelasku državnih granica, a koje putovnice ovdašnji “konstitutivni” ljudi doista koriste da bi dobili posao, ali ne u Hrvatskoj, već u Njemačkoj, i tako postali istinska dijaspora. Cinik će reći da je to naša rezervna domovina, a kad smo već kod te sintagme, sjetio sam se jednog stiha mog prijatelja Jovice Ivanovskog, koji kaže: ja nemam ni rezervnu gumu, a kamoli rezervnu domovinu.

***

Koncem prošle godine u Hamburgu sam sreo Seida Memića Vajtu, nekadašnju megazvijezdu jugoslavenske popularne muzike. Dugo smo uz jaku bosansku šljivovicu u njegovu stanu razgovarali o lanjskim snjegovima, o Sarajevu, o djevojkama naše mladosti, o neostvarenim planovima i snovima. Sejo je već državljanin Njemačke, a na pitanje o povratku kaže “moj prah bit će rasut po Labi”. Pričamo o herojima i žrtvama tranzicije, a on kaže: “Ja sam u rat ušao s mercedesom, a iz rata izišao na biciklu i nije mi ni malo zbog toga žao. Zapiši ovo”.

 

(neznase.ba)