Piše: Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, dosadilo Sulji što Mujo svako malo spominje kako je sve relativno, te relativno ovo, te relativno ono, pa ga ustavio da mu objasni tu, kako se kaže, teoriju relativnosti. “Pazi ovako”, stao mu objašnjavati Mujo, “to ti je isto kao da ja tebi sad nabijem prst u dupe.” “Čuj”, promeškoljio se Suljo u stolici, “kako to?” “E pa lijepo”, objasni mu Mujo, “nabijem ti dakle prst u dupe, znači ja imam prst u dupetu, ti imaš prst u dupetu, samo što sam ja u relativno boljem položaju.”

Stara Mujina teorija relativnosti pala mi je na poganu pamet u pravo nezgodno vrijeme i o nezgodnom povodu, čitajući kako su zloglasni Nepoznati Počinitelji uništili spomen-ploču civilnim žrtava zločina počinjenih u opkoljenom Sarajevu, koju su aktivisti inicijative “Jer me se tiče” dan ranije postavili u parku At Mejdan pod Bistrikom. Ploča je imala biti podsjetnik na zaboravljene i prešućene žrtve, uglavnom sarajevske Srbe, koje su pripadnici 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace za vrijeme opsade grada likvidirali i bacili u jamu Kazani: bio je to dakle spomen civilima, građanima Sarajeva koji su nevini ubijeni u ratu, izvučeni iz svojih domova, pljačkani, mučeni i likvidirani metkom u potiljak, ukratko – Sarajlijama žrtvama ratnih zločina.

Istovremeno – podsjećaju aktivisti iz inicijative “Jer me se tiče” – nedaleko od parka u kojemu je razbijena spomen-ploča nevinim žrtvama 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topalovića Cace, nalazi se Osnovna škola “Edhem Mulabdić”, na školi spomen-ploča s imenima poginulih vojnika Armije BiH iz te sarajevske općine, a na ploči i ime Mušana Topalovića Cace. Spomen-ploča na zgradi škole “Edhem Mulabdić” nalazi se na tom mjestu već godinama, ali nju nitko ne dira, iako je na njoj ime čovjeka koji ne samo da je ubijao nevine civile, građane Sarajeva, izvlačivši ih iz njihovih domova, pljačkajući ih, mučeći i likvidiravši metkom u potiljak na Kazanima, već i čovjeka koji je prilikom hapšenja ubio devetoricu bosanskohercegovačkih policajaca i branitelja, ukratko – ratnom zločincu koji je ubijao Sarajlije i sarajevske branitelje.

Kako je, eto, moguće da usred Sarajeva grada netaknuta i ulaštena godinama stoji spomen-ploča ratnom zločincu, ubojici Sarajlija i branitelja grada, a spomen-ploča njegovim žrtvama, nevinim građanima Sarajeva, ne može izdržati jednu noć? Kako je moguće da je Cacina dženaza, sahrana dakle jednog ratnog zločinca i ubojice sarajevskih građana i policajaca, bila televizijski spektakl sa deset hiljada Sarajlija i Bakirom Izetbegovićem, a njegovim žrtvama – valja stalno ponavljati: građanima Sarajeva – nema ni groba, ni kostiju, ni spomena?

Kako je, najzad, moguće da se na ploči na Osnovnoj školi “Edhem Mulabdić” na Bistriku, među poginulima u ratu – onima, dakle, koje su ubili pripadnici Mladićeve i Karadžićeve vojske – nalazi i ime čovjeka kojega su ubili bosanskohercegovački policajci, sarajevski branitelji?

Stvar je, rekao bi Mujo, relativna. Mušan Topalović Caco i njegovi jarani iz Desete brdske dovodili su sarajevske Srbe nad Kazane i prislanjali im cijev na potiljak: Caco je imao cijev na potiljku, civili su imali cijev na potiljku, samo što je Caco bio u relativno povoljnijem položaju. U tom, relativno povoljnijem položaju, Mušan Topalović Caco ostao je, eto, do dana današnjeg, kad on – za razliku od Sarajlija koje je ubio – ima historijsko i moralno pravo na grob, spomen, čast i slavu.

Najzad, niti je to bio prvi spomenik nevinim Sarajlijama ubijenima u ratu, niti je Caco bio jedini ubojica. Bezbroj je u gradu na Miljacki netaknutih, čuvanih i brižljivo održavanih spomen-ploča nevinim žrtvama opsade grada, na koje se o svaku godišnjicu nose vijenci i uči Fatiha: ima ih, recimo, i na Grbavici, gdje je za vrijeme rata užas, između ostalih, sijao i nedavno na četrdeset pet godina zatvora osuđeni Veselin Vlahović Batko, zloglasni “monstrum s Grbavice”, što je jednako kao i Caco izvlačio građane Sarajeva iz domova, pljačkao ih, mučio i hladnokrvno likvidirao. Pa ipak, iz nekog razloga nikome na Grbavici ne pada na pamet podići spomen Veselinu Vlahoviću Batku, kao što nikome na pamet ne pada razbijati, recimo, spomen-ploču ubijenim nevinim građanima Sarajeva podignutu kraj Shopping-centra Grbavica.

Stvar je, shvatili ste, relativna: Caco ima prst na obaraču i nevine građane Sarajeva na duši, Batko ima prst na obaraču i nevine građane Sarajeva na duši, samo što je Caco, što bi se reklo, u relativno povoljnijem položaju.

Aktivisti iz inicijative “Jer me se tiče”, uostalom, sličnu su spomen-ploču prije dvije godine pokušali postaviti i “za žrtve ratnih zločina počinjenih na području Foče”, i jednako je ploča trajala cijelih nekoliko sati. Ako je ista spomen-ploča jednako nepoželjna i u Foči i u Sarajevu, znači li to da su žrtve iste? Ako su pak žrtve iste, a ispada da jesu – i u Sarajevu i u Foči riječ je o nevinim civilima – jesu li i ubojice bile iste? Ako pak jesu, a ispada da jesu – i u Sarajevu i u Foči riječ je o besprizornim ubojicama nevinih sugrađana i civila – zašto se sarajevske žrtve identificiraju sa besprizornim ubojicama u Foči, a ubojica Mušan Topalović Caco sa njihovim nevinim žrtvama?

Zašto – to mene zanima – nema na Grbavici spomen-ploče s imenom Veselina Vlahovića Batka? Zašto je na Grbavici odvođenje Sarajlija iz kuća, njihovo pljačkanje, mučenje i ubijanje ratni zločin za četrdeset pet godina robije, a isto to, samo kilometar-dva istočno, na Bistriku, herojski čin za spomen-ploču na osnovnoj školi i Bakira Izetbegovića na dženazi?

Mujo mi, eto, sve objasnio: i građani Sarajeva i Mušan Topalović Caco našli se na nišanu – Sarajlije na nišanu u ratu, na Kazanima, Mušan Topalović Caco na nišanu u miru, na mezarju Kovači – samo Caco, shvatili ste, u relativno povoljnijem položaju.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari