Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom davno u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Imao je i onda taj običaj, zovnuo bi u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao drug Tito u posjetu Sjedinjenim Državama, pa se s predsjednikom Richardom Nixonom zadržao u dužem razgovoru o ljudskim pravima. “Kod nas u Americi”, započe američki predsjednik, “svatko može da izađe na ulicu, u bar ili dvoranu, i na sav glas da priča o Nixonu šta god mu padne na pamet, i ništa neće da mu se dogodi.” “Isto je i kod nas u Jugoslaviji”, odgovorio mu Tito. “Svatko može na ulici, u kafani ili u dvorani na sav glas da priča o Nixonu šta god hoće.”

Sjetio sam se tog prastarog vica kad sam nekidan u novinama pročitao vijest da je u slavnoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski održano – suđenje Josipu Brozu Titu. Znam, vama Bosancima je to smiješno, ali Hrvatska je uređena europska pravna država, i jugoslavenskog je satrapa cijelih trideset pet godina nakon smrti konačno dohvatila ruka pravde. Kao opomena valjda da nitko još hrvatskoj pravdi pobjegao nije.

Točno, eto, na osamdeset sedmu godišnjicu historijskog Bombaškog procesa Josip Broz se opet našao pred zagrebačkim sudom. Ovaj put to je bila, nemojte se smijati, Četvrta javna sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, nekakvog vijeća zombija što okuplja sam toksični talog hrvatskog maloumlja, od bivših takozvanih jugoslavenskih disidenata, političkih zatvorenika i ustaških emigranata, do kojekakvih glavonožaca iz kaljuže hrvatske demokracije, generala, advokata, glumaca, novinara i nekadašnjih partijskih komesara, na čelu sa samim Zdravkom Tomcem, ađutantom hrvatskog komunističkog moćnika Jakova Blaževića, što je u završnoj riječi u Lisinskom mrtav ozbiljan izrazio svoje duboko uvjerenje da se, citiram, “Josip Broz sad prži u paklu”.

Dosegli smo, eto, sanjani ideal slobode: svatko može na ulici, u kafani ili koncertnoj dvorani na sav glas pričati o Titu što god hoće.

Punih dvadeset pet godina nakon pada Berlinskog zida, da skratim, Hrvatsko nacionalno etičko sudište na sjednici u Lisinskom hrabrom je jednoglasnom odlukom Sudbenog vijeća donijelo “etičku osudu protiv Josipa Broza Tita i jugoslavenskog komunističkog totalitarizma”, i Tito i komunisti sad su, izgleda, gotovi: nema Jugoslaviji spasa nakon historijske odluke Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Ne bih vam ja o toj tužnoj psihijatrijskoj seansi ni pričao da među dvije hiljade okupljenih u Lisinskom nije bilo i gostiju iz cijele bivše domovine, a među njima bogami i jedan iz Sarajeva: eno ga prije izricanja presude ustaje iz prvog reda i prilazi govornici, pa bigliše kako je “Bosna i Hercegovina također domovina hrvatskog naroda”, i da “Hrvati i Bošnjaci zajedno neće popustiti velikosrpskom projektu”. To je – prepoznali ste ga, jasno, po naglasku – bosanski pjesnik, Merlinov tekstopisac i redoviti profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, uvaženi prof. dr. Džemaludin Latić.

Ako je, uostalom, ikome iz Sarajeva bilo mjesto među zombijima u Lisinskom, bilo je mjesto Džemaludinu Latiću, koji jednako vrijedno i ustrajno kao njegova hrvatska braća i danas, trideset pet godina nakon Maršalove smrti i dvadeset pet godina nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije, još ratuje s jugoslavenskim komunistima, što i danas – malo se to u Hrvatskoj i zna – drže sve strateške čuke u Sarajevu, od Fakulteta islamskih nauka do samog Rijaseta Islamske zajednice.

Džemaludin Latić je, osim toga, među Bošnjacima – “cvijećem hrvatskog naroda” – možda i najveći osvjedočeni prijatelj Hrvatske, ne propuštajući priliku da “Bosnom behar hrvatskog naroda probehara”: “Republika Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj su njezini građani muslimani dosegli najviši stepen svojih sloboda kada se te slobode usporede sa onima u svim drugim zemljama Zapada. Možda se nigdje u modernom Svijetu humanije i prosperitetnije nisu susreli islam i kršćanstvo kao u Hrvatskoj”, napisao je tako prije mjesec-dva dr. Džemaludin Latić na portalu Bosnia Times, pa nastavio: “Da, iza dva naroda i dvije države, kod kojih je bilo gotovo nestalo loših povijesnih pamćenja, stoji mračni interval prošloga rata, napad HVO-a i Hrvatske vojske na Armiju Republike Bosne i Hercegovine, otvaranje koncentracionih logora za Bošnjake po Hercegovini, Ahmići, Stupni Dol… ali, ipak(…) svaki bi Bošnjak morao znati da bi nestankom nezavisne Hrvatske, nestalo i Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, i da danas, kada još velikosrpska čizma gazi pola Bosne i Hercegovine, većeg aduta našoj zemlji i narodu da se izvuče ispod te čizme od Hrvatske i Slovenije – nejma! Hoće li, onda, osvetnici sa obje strane uspjeti srušiti tu harmoniju? To ovisi od brojnih čimbenika, što bi se reklo na bratskom hrvatskome jeziku.”

Tako je biglisao Džemaludin Latić – tako je nekako biglisao uostalom i samo koji tjedan kasnije, na suđenju Titu – ali nije ni to tako nepoznata stvar: ne bih vam ja stoga ni o Džemaludinu Latiću pričao da se na kraju uz njega, među dvije hiljade okupljenih na tužnoj psihijatrijskoj seansi u Lisinskom, gromoglasno pozdravljen od cijele dvorane kao glavna zvijezda nije pojavio i sam osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, danas civilni mladomisnik s blagoslovom Crkve u Hrvata, laički katolički duhovnik koji se nikad nije pokajao za Ahmiće.

Je li i naš Džemo ustao i zapljeskao sa suzom u oku, ne bih se mogao zakleti, ali nije mudro sumnjati u to. Jer “bilo je”, istina, “loših povijesnih pamćenja”, i “mračnog intervala prošloga rata”, i “napada HVO-a i Hrvatske vojske”, i “koncentracionih logora za Bošnjake po Hercegovini”, bili su i “Ahmići i Stupni Dol”, ali – ali! – “nigdje u modernom Svijetu nisu se humanije i prosperitetnije susreli islam i kršćanstvo kao u Hrvatskoj”: eno danas, dvadesetak godina kasnije, humano se tako i prosperitetno u Hrvatskoj susreli Džemaludin Latić i Dario Kordić – jedan nekadašnji komunistički zatvorenik, drugi nekadašnji član Saveza komunista, jedan pisac Srebreničkog inferna, drugi ubojica iz Ahmića, jedan profesor islamskih nauka, a drugi katolički duhovnik laik, što će u intervjuu za portal Hrvsvijet.hr prije godinu dana mrtav hladan izjaviti kako se “valja prepustiti Bogu ili Allahu”.

Zna valjda Dario Kordić, lično je onomad u Ahmićima Allahu prepustio stotinu i šesnaest Bošnjaka, da bi danas bio glavna zvijezda Hrvatskog etičkog – ponavljam, etičkog! – sudišta, pred kojim će ničice, kao pred svecem, u onoj divnoj Latićevoj “harmoniji” podjednako padati i katolički biskupi i profesori islamskih nauka, ujedinjeni u “Bogu i Allahu” protiv Tita, komunista i ostalih “brojnih čimbenika, što bi se reklo na bratskom hrvatskome jeziku”.

Kad već svašta može da se kaže.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari