Četiri primjerka klasnog neprijatelja

Piše: Emir Imamović

Denis Bećirević (SDP), Lazar Prodanović (SNSD), ŠemsudinMehmedinović i Amir Fazlić (SDA), osim tih 4.000, imaju još naknade za topli obrok, regres, paušal, prijevoz, posjetu porodici te rad u radnim grupama. Nakupi se tako još hiljada, dvije, možda i tri… plus tri stotine maraka za odvojeni život.

Denis Bećirević (SDP), Lazar Prodanović (SNSD), Šemsudin Mehmedinović i Amir Fazlić (SDA), naravno, nisu jedini, debelo pretplaćeni poslanici, samo su, kako piše Dnevni avaz, prvi, uz sve ostalo, zatražili i onih tristo maraka koje im, sve po zakonu i ostalim valjanim pravnim aktima, pripadaju kao naknada za famozni odvojeni život.

Jesu li Denis Bećirević, Lazar Prodanović, Šemsudin Mehmedinović i Amir Fazlić, bezobrazni koliko su teški ili smo mi teški kreteni?

O svemu se, sjećate se, bilo neki dan, govorilo u predizbornoj kampanji, ali ne i o tome da se deputatima po raznim parlamentima plaće smanje na entitetski prosjek ili, eto, budu duplo, ma tri puta veće, pa kao takve uključuju topli obrok, regres, paušal, prijevoz, posjetu porodici te rad u radnim grupama. I, normalno, naknadu za odvojeni život.

 

U stvarnom, našem svijetu se za dvije hiljade eura mjesečno ne ide iz Tešnja ili Tuzle u Sarajevo, već uAfganistan ako treba

Prosječna entitetska plaća u dijelu BiH u kojem žive trojica od pokera asova, iznosi osamsto i nešto maraka. Dakle, trostruka, poslanička, bila bi malo jača od dvije i pol hiljade… Za te pare, poslanik iz Tuzle ili Tešnja bi morao putovati na posao, plaćati podstanarski stan u Sarajevo, jesti, slati familiji i ponekad joj otići u posjetu. Naravno, prije bi predstavnici naroda i narodnosti glasali da im se izvadi zdrav zub, ma kakav zub, bubreg, nego da im se plaće smanje na dvije i pol milje. Malo je, što jest – jest, ali iz njihove perspektive gledano: tri, četiri stoje za stan, pa režije, prijevoz, familija…

E, zamislimo sada kako je u dnevnim novinama, Oslobođenju ili Dnevnom avazu, sasvim svejedno, objavljen oglas kojim se traži radnik u velikoj, privatnoj firmi s referencama kakve imaju Denis Bećirević, Lazar Prodanović, Šemsudin Mehmedinović i Amir Fazlić (za koje, inače, još nije utvrđeno šta uopće znaju raditi, ali to ćemo sada zanemariti). Uglavnom, javila se četiri kandidata, poslodavac izabrao jednog, pozvao ga na razgovor, ponudio ugovor i plaću od 4.000 maraka.

„Ja, znate već, piše vam tu, nisam iz Sarajeva“, kaže odabrani.
„Meni to ništa ne znači“, kaže poslodavac.
„Pa… ovaj…“, nastavlja kandidat za posao, „meni znači. Ne vidim u ugovoru da se pominju topli obrok, regres, paušal, prijevoz, posjeta porodici, naknada za odvojeni život, stanarinu…“
„Topli obrok imate kod nas, u našem restoranu, po jako niskim cijenama…“, uzvraća poslodavac.
„A ostalo?“, pita kandidat.
„Znaš li ti, momak, da primatelj prosječne plaće u Federaciji za četiri milje radi skoro pet mjeseci, a onaj u realnom sektoru, bilo u novinama, oko deset?“, pita, sada već ljutito, vlasnik potpisa na mjestu na kojem piše direktor.
„Znam“, odgovara Denis Bećirević, Lazar Prodanović, Šemsudin Mehmedinović, Amir Fazlić, neko već.
„E pa kad znaš, onda vozi…“, izgovara vlasnik one firme što je tražila radnika s referencama kakve imaju četiri pomenuta i uzima ugovor sa stola, pitajući se izgleda li kao idiot ili je, možda, u pitanju skrivena kamera.

U stvarnom, našem svijetu se za dvije hiljade eura mjesečno ne ide iz Tešnja ili Tuzle u Sarajevo, već u Afganistan ako treba. U svijetu u kojem još uvijek vlada socijalizam za odabrane, četiri hiljade su početna plaća za posao koji nema ni normu, ni radno vrijeme, već samo zagarantirane privilegije. Nigdje, naime, ne piše da narodni poslanikmora dolaziti na sjednice, niti da na njima, kada se već tu sklonio od kiše, mora nešto reći, pa makar to bilo i traženje pauze za konsultacije s kolegama iz poslaničkog kluba.

No, sve i da mora, da mu valja svake sedmice četrdeset sati sjediti u klupi, da je prinuđen predložiti dva zakona u dvije godine i osam puta se javiti za raspravu, potaknuti četiri nekakve inicijative za isto toliko ljeta mandata, opet bi došli na isto.

Jednostavnije kazano: kakav topli obrok, regres, paušal, prijevoz, posjeta porodici, rad u radnim grupama, odvojeni život i neka, ona stvar? Rad se u tim grupama podrazumijeva, a ostalo je cijena koja se plaća da bi se zaradilo četiri hiljade. Ili se, u suprotnom, ostaje u Tešnju, Tuzli, Banjoj Luci, gdje god. Ima, naravno, i treća opcija: stvari u kofere, kofere u podstanarski stan, dijete u novu školu, uz promjenu mjesta boravka i novu ličnu kartu sa sarajevskom adresom.
Sve to, međutim, važi za običan svijet, profesore, glumce, doktore, arhitekte, pravnike, vozače, građevince, obućare…

One što u boljoj, ma najboljoj varijanti, raspolažu s četiri hiljade maraka mjesečno, ali kada se saberu dvije plaće i ušteda od dnevnica. Takvih, da i to naglasimo, iako nema prijeke potrebe, nema u Bosni i Hercegovini na stotine hiljada. Stotinama hiljada u nas se mjere nezaposleni, pa oni što rade a ne primaju nikakvu plaću, zatim penzioneri koji bi trebali preživjeti mjesec dana s naknadom za odvojeni život Bećireviću ili Prodanoviću, Mehmedoviću ili Fazliću. Za tih tri stoje ili malo više, radi se po granapima i kladionicama, u trafikama ili onome što je ostalo od nekada velikih fabrika upokojene, visokoindustrijalizirane, socijalističke Bosne i Hercegovine.

Nisu, da se još jednom kaže, Denis Bećirević (SDP), Lazar Prodanović (SNSD), Šemsudin Mehmedinović i Amir Fazlić (SDA), učinili ništa novo i neočekivano: oni se tek ponašaju u skladu s pravilima koja su usvojili njihovi prethodnici i koja, sudeći prema iskustvu, neće promijeniti njihovi nasljednici.

 

Građani su neprijatelju omogućili četiri hiljade plus sve ono drugo

Izredalo se kod nas za ovo godina mira raznih vlasti, ali niti jedna, ma ko da je činio, nije odustala od privilegija. Sasvim suprotno, ko je mogao, taj ih je uvećavao, a ko nije, samo zadržavao.

Također, za sve ovo godina mira, niti jedna bitna promjena, društvena ili politička, nije proistekla  iz parlamentarnih odluka, već su i promjene i odluke iznuđene. Potrebe za pritiskom, međutim, nije bilo kada su se povećavale plaće i ostale radosti za odrasle.

Krivica za to se, naravno, ne može ispostaviti isključivo ovoj četvorici mučenika. Oni su tek sinonimi, personifikacija jedinog neprijatelja oko kojeg građani BiH mogu imati jedinstveno mišljenje: onog klasnog; političke elite čiji je profit obrnuto proporcionalan učinku i odgovornosti.  Ne treba, međutim, zaboraviti da su isti ti građani neprijatelju omogućili četiri hiljade plus sve ono drugo, računajući i tri stoje za odvojeni život. Izrabljivači su demokratski, na izborima, dobili legitimitet od potlačenih.

Treba li, na kraju, uopće odgovarati na ono, pri vrhu teksta postavljeno pitanje, koje glasi: jesu li Denis Bećirević, Lazar Prodanović, Šemsudin Mehmedinović i Amir Fazlić, bezobrazni koliko su teški ili smo mi teški kreteni?

 

(radiosarajevo.ba)

Komentari