Zašto majmun gura keks u dupe?

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zabasao Mujo u Ciljuge kraj Živinica, ušao u kafanu i naručio piće, pa dokono zvrlji oko sebe. A za susjednim stolom neki tip s majmunom na ramenu naručio rakiju i keks: on potegao fić, a majmun stavio keks u dupe. Petnaest minuta kasnije opet – haver naruči rakiju i keks, potegne fić, a majmun gurne keks u dupe – pa kad se isto ponovilo i treći put, zovne on konobara.

“Izvini”, šapnu mu Mujo, “al zašto onaj majmun stavlja keks u dupe?” “Joooj, ne znam, ja sam vam ovdje tek heftu”, odgovori mu konobar, “zvat ću šefa sale, on će sigurno znati.” “Izvolte”, obratio mu se uskoro lično šef sale, a Muji malo i neugodno. “Ma znam da nije moj poso, al što onaj majmun stavlja keks u dupe?” “Nemojte se ljutiti”, ljubazno mu odgovorio šef, “ja pazim na personal, goste i ne poznajem, možda da pitate gazdu Zmaja.”

“Zmaja?!”, iznenadio se Mujo. “Ma ja, našeg Ramiza, za onim stolom tamo, on vam je legenda Živinica, on sve zna.” Prišao Mujo Zmaju, “izvinte”, veli, “znatel vi zašto onaj majmun stavlja keks u dupe?”, “nemam pojma, jarane”, odgovorio mu Zmaj, “al najbolje da pitaš muzičare, oni znaju sve i svakoga u tuzlanskom kantonu: ako iko to zna, znaju oni.”

I Mujo, šta će, u pauzi priđe orkestru. “Ja se izvinjavam”, upita on pjevača, “jel vi znate možda zašto onaj majmun stavlja keks u dupe?” “Jašta da znam, al to se plaća”, spremno će ovaj, “pet cenera.” “Pet cenera?!?”, zaprepastio se Mujo, ali znatiželja je ipak bila jača i izvadi na kraju pare, a pjevač ih stavi u džep, pa se okrene orkestru: “Ajmo, tri, četiri: zašto onaj majmuun, aaaj zašto onaj majmun, stavlja keks u duuupeeee…”

Sve, eto, znaju kafanski muzičari u živiničkom kraju, znaju zašto majmun stavlja keks u dupe, pa će sigurno znati što ne zna ni Ramiz Begović Zmaj, niti itko živ u kantonu, Federaciji i državi: kako je stanovita Ivana Kolić, dvadesetosmogodišnja pripravnica volonterka na Općinskom sudu u Živinicama, ovih dana imenovana ministricom pravde u Tuzlanskom kantonu.

Svakako, majmun što stavlja keks u dupe racionalna je i jednostavno objašnjiva pojava, svatko od vas redovito viđa majmuna što u kafani meće keks u guzicu, ili ga barem viđa mnogo češće nego dojučerašnju pripravnicu kako na svečanosti u zgradi kantonalne vlade drži veliku plavu fasciklu i ponavlja riječi ministarske zakletve.

Kako je dakle to moguće, kako je moguće da kantonalnom ministricom pravde postane volonterka iz mjesnog suda, djevojka što je pravo diplomirala prije dvije-tri godine, a jedino radno iskustvo stekla u lokalnoj sportskoj kladionici, znaju – rekoh – samo valjda muzičari iz živiničkog kraja. Pitao sam ih, naravno, i jašta nego znaju: kako je mogućeee, aaaj kako je mogućeeee, da ministarkom pravde postane volonterka iz općinskog sudaaa…

Sve, shvatili ste, znaju bosanskohercegovački kafanski svirači, dapače: takve stvari jedio oni i znaju. Kao što je sve moguće u bosanskohercegovačkoj politici, i kao što su – jednako dapače – takve stvari jedino u bosanskohercegovačkoj politici i moguće. Bilo je, istina, takvih pojava i prije, bilo ih je zapravo i luđih i nevjerojatnijih, ali ovo je, kako bih rekao, viša razina. Next level.

Godinama su se tako resori u entitetskim i kantonalnim vladama dijelili kao zekat, baš svatko u Bosni i Hercegovini mogao je biti ministar baš svačega, trebalo je samo stati u red pred šalterom, pružiti gospođi na šalteru ličnu kartu i stranačku iskaznicu, ona bi vam dala ključeve službenog Audija “šestice” i nekakav papir s kojim biste onda otišli u kantonalnu vladu, “dobardan, ja sam novi ministar rudarstva”, a portir bi vas uputio u ured, “treći sprat, soba 12”.

Stvar je, čini se, pukla kad se ono prije par mjeseci na porti zgrade Sarajevskog kantona kao novi ministar kulture pojavio tip iz Demokratskog foruma, inače vlasnik nekakve turističke agencije što organizira srednjoškolske ekskurzije i teferiče na Vlašiću. Odakle je krenulo i tko je počeo, đavo će znati, tek uskoro su se u Bosni i Hercegovini – najprije stidljivo, pa sve glasnije – počelo govoriti kako je na uljuđenom, uređenom Zapadu ministar kulture intelektualac čovjek, kakav umjetnik, pisac, profesor, čovjek dakle iz kulture, a ne haver što se javno hvali kako “nije ljubitelj književnosti”, predstavljajući klupski muzej FC Barcelone kao “primjer simbioze kulture i sporta”.

Tu su novotariju sa Zapada, “kompetenciju” ili tako nekako, najozbiljnije – kako vidimo – shvatili u Tuzli. Mlada kandidatkinja za ministricu pravde tako ne samo da je imala člansku iskaznicu premijerova novog koalicijskog partnera, Lijanovićeve Narodne stranke radom za boljitak – skraćeno Nastrado za boljitak – već je, posve nevjerojatno, završila pravo, i još k tomu volontirala na općinskom sudu. Više od toga bilo bi zaista neumjesno tražiti: još jedino da je doktorirala pravo na Harvardu, postala sutkinja američkog Vrhovnog suda i napisala novi ustav Sjedinjenih Američkih Država, imala bi Ivana za ministricu pravde Tuzlanskog kantona jaču kvalifikaciju od volontiranja na Općinskom sudu u Živinicama.

Tako to funkcionira u čudesnoj zemlji Bosni i Hercegovini. Drugdje, primijetili ste i vi tu naopaku logiku, ljudi potroše cijele živote, najbolje svoje i najplodnije godine proćerdaju na profesionalno usavršavanje i stjecanje takozvanog “iskustva”, da bi društvena priznanja i javne funkcije dobili u prezrelim godinama, kad više nisu nizašto. Nije li bolji bosanski sistem – završiš fakultet, volontiraš na sudu dvije godine, pa se u najboljim godinama, u naponu životne snage, zaposliš u vladi kao ministar pravde. Poslije, jasno, sve ide po zakonima biologije: padne vlada, pa završiš kao sudac u Kantonalnom sudu, pa padne vlada, pa spadneš na Općinski sud u Živinicama, pa padne vlada, pa otvoriš malu advokatsku kancelariju u Ciljugama, pa padne vlada, pa preseliš kod djece i listaš u Avazu oglase za posao.

U sljedećoj fazi stranački će kandidati odmah nakon fakulteta u penziju: što će ti, razmislite li bolje, penzija kad imaš sedamdeset pet i Alzheimera? Sa dvadeset pet, međutim, penzija ima smisla. Uvjet za posao ministra pravde, recimo, bio bi – kako sam ja zamislio – dvije godine pripravničkog staža i deset godina ministarske penzije.

Kad vam, naime, za ministra kulture u kantonalnoj vladi imenuju vlasnika turističke agencije, to je obično jalijaško zajebavanje, ono kad prave majmuna od vas. Kad, međutim, za ministricu pravde imenuju sudsku pripravnicu volonterku, to je već ozbiljan projekt, što bi se reklo koncept: ne samo da prave majmuna od vas, već vam daju i keks.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari