Piše: Gojko Berić

Moja današnja razmišljanja o sudbini Dejtonskog mirovnog sporazuma vraćaju me skoro deceniju i po unazad, kada sam “U žiži”, nekada popularnom uvodniku Oslobođenja, komentarisao sve rašireniju radikalnu kritiku tog dokumenta. Tada sam napisao da bezuslovnu kritiku Dejtonskog sporazuma, tačnije njegove ustavne arhitekture, treba zamijeniti njegovom konzistentnom primjenom do posljednjeg slova, kako bi svima postale jasne i dobre strane tog sporazuma i grube “fabričke greške” koje u njemu postoje, pa bi njegova revizija postala nužna. Međutim, takav stav nije odgovarao nijednoj od vladajućih nacionalističkih elita, bošnjačkoj najmanje, pa mi je na nekoliko mjesta diskretno prigovoreno da svojom “nepromišljenošću” zapravo podržavam projekat komplikovane, skupe i nefunkcionalne države. Vrijeme je pokazalo ko je bio u pravu. Sa prljavom vodom izbačeno je i dijete, pa je dvadeset godina nakon Daytona Bosna i Hercegovina po ekonomskim i socijalnim mjerilima najzaostalija zemlja u Evropi, a vodeća po političkim i drugim oblicima korupcije. U kritici Daytona najdalje je otišao bivši visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch, koji je Holbrookeov životni projekat nazvao “luđačkom košuljom”.

Dvadeseti rođendan Dejtonskog sporazuma, jednog od podviga američke diplomatije, obilježen je mnoštvom medijskih komentara i dokumentarnih emisija, kao i nizom naučnih skupova. Dug je to vremenski period, dobar komad istorije, ali su mnoga očekivanja iznevjerena. Okoštala fraza da je Dayton zaustavio rat, ali da nije donio očekivanu stabilnost Bosne i Hercegovine i danas je u upotrebi, baš kao i prije deset ili petnaest godina. Ni poslije toliko vremena nema argumenata koji bi tu frazu zamijenili nekom veselijom konstatacijom. Nevjerovatno je kako se već dvadeset godina isti ključni igrači vrte kao na istom ringišpilu – Amerika i njeni evropski saveznici sa svojim zastavama, Rusija sa svojom, a naši nacionalistički korifeji sa svojim barjacima. Ali ako se stanje u Bosni ne mijenja, jer to, izgleda, niko previše i ne želi, mijenja se u svijetu, ubrzano i na dramatičan način. Neće biti nikakvo čudo ako se uskoro začuje glas nekih međunarodnih faktora sa pomenutog metaforističkog vrtuljka: Zaustavite da siđemo! Ko zna, možda bi od toga bilo i neke koristi, jer je sve više onih koji misle da bi se naši plemenski glavari lakše dogovorili bez konfuznog i jalovog uplitanja stranaca.

Da su dejtonski pregovori bili iznuđeni i genocidom u Srebrenici, danas se uzima kao neporeciva stvar. Na vidjelo izlaze nove pojedinosti o kojima šira javnost nije znala. Među takva otkrića spada i nedavno promovirana knjiga Florence Hartmann “Krv real politike – Afera Srebrenica”. Novinarka francuskog Le Mondea, a potom glasnogovornica i savjetnica tužiteljice Haškog tribunala Carle del Ponte, Hartmannova tvrdi: “Srebrenica je pokopana u ime državnih interesa koje treba tražiti u Washingtonu, Londonu i Parizu, a nesumnjivo i u Sarajevu. Na Bošnjacima je, međutim, da ispitaju osnovanost odluka koje su donosili njihovi lideri tokom rata, a naročito 1995. godine. Vrijeme je da se otvori ta bolna rana”. Hartmannova pritom uopšte ne dovodi u pitanje krivicu podivljalog generala Ratka Mladića za posljednji genocid u dvadesetom vijeku, ali ne prašta ni vladama Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Francuske, koje su podržavale nestanak Srebrenice i svojom lakovjernom trgovinom sa Miloševićem postale potpomagač pokolja u Srebrenici.

Hartmannova je svoja istraživanja završila smjelim zaključcima, ali ništa manje frapantno nije ni svjedočenje Momira Bulatovića, koji je zajedno s Miloševićem i Milanom Milutinovićem bio član srpske delegacije u Daytonu. U obimnom intervjuu objavljenom u prošlom broju NIN-a Bulatović kaže: “Ni Izetbegović, ni bošnjačka strana nisu pominjali Srebrenicu. Pošto se Republika Srpska stvara tek u novembru mjesecu, a zločin u Potočarima se desio u julu, interesantno je kako niko u Daytonu ne pominje taj period. Da smo mi tada znali razmjere tog zločina, ne bismo mogli da branimo Republiku Srpsku. Garantujem, ni Milošević ni ja. A vjerujte, svi pregovori su se vodili tako ko je gdje poginuo. U vrijeme priprema Dejtonskog sporazuma i pada RS Krajine, u diplomatskim krugovima govorilo se da se na prostorima bivše Jugoslavije mora desiti ili brzi rat ili brzi mir. Brzi rat je podrazumijevao prekid dugogodišnjih borbi u BiH. Nakon pada RS Krajine i ojačane vojne moći Hrvatske, brzi rat je podrazumijevao ulazak hrvatskih oružanih snaga u BiH. Banja Luka je bila pred padom, gotovo spakovana, nemoćna da se odbrani od hrvatskih tenkova. Trebinje takođe. Prijetila je opasnost da kompletan narod istočne Hercegovine pobjegne ispred hrvatske vojske. Šta je bila opcija sprečavanja rata? Brzi mir. To je podrazumijevalo odlazak na mirovnu konferenciju u Daytonu”.

Dejtonski sporazum ima mnogo mana, od kojih su neke postale nepodnošljive, ali niko nam nije branio da ih otklonimo. Bila bi to posve druga priča da etnički podijeljeni birači, u velikom broju zaraženi virusom nacionalizma, njegovu primjenu nisu povjerili ljudima koji nemaju pojma o demokratiji, ljudskim pravima i državi. Dejtonski sporazum nije kriv što je povratak izbjeglica, odredba od ključnog značaja za obnovu bh. društva, završio kao propala stvar, jer su protiv povratka bile sve tri vodeće nacionalističke stranke. Oni koji su ratovali da bi se ovdašnji narodi razdvojili i uspostavile koliko-toliko etnički čiste teritorije, nisu se u miru mogli boriti za povratak na predratno stanje. Dayton nije kriv za neviđenu pohlepu političkih oligarhija i novopečenih bogataša, nije kriv što imamo korumpiranu policiju i pravosuđe, korumpirano zdravstvo i obrazovanje, nije kriv za segregacijsku praksu dviju etničkih škola pod istim krovom, Dayton nema nikakve veze sa važećim pravilom da privatne firme ne zapošljavaju radnike “tuđe” nacionalnosti, niti ima veze sa formiranjem ekskluzivno bošnjačkih, odnosno hrvatskih preduzeća u Federaciji BiH, niti sa činjenicom da je Sarajevo postalo Divlji zapad…

Dejtonski sporazum, to smo mi sami!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari