Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da pročita vijest iz novina

 Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da mi ispriča vic ili pročita vijest iz novina.

“Jesčito”, kaže, “za onaj turistički resort u Trnovu?” “Kakav resort?”, odgovorio ja. “Evo piše da će neki levati iz Ujedinjenih Arapskih Emirata uložiti četiri i po milijarde maraka u luksuzni resort u Trnovu kraj Sarajeva, divovski turistički grad za četrdeset hiljada ljudi!”

“Ah to, vidio sam”, sjetio se ja, “ali zašto levati?” “Čuj, četiri i po milijarde za cijeli jedan grad sa skijalištima, bazenima, parkovima, luksuznim vilama, trgovačkim centrima, vještačkim jezerima i hotelima s pet zvjezdica?!”, nasmijao se Kožo. “Pa za sto hiljada Semir Osmanagić bi im u Trnovu otkrio tri takva!”

Tako sam prije dvije godine na ovom mjestu započeo priču o čudu neviđenom na Prečkom Polju u općini Trnovu kraj Sarajeva, četiri i pol milijarde maraka vrijednoj investiciji kompanije Buroj International Group iz Dubaija – Buroj Ozone Cityju, cijelom jednom ozbiljnom “integralnom turističkom gradu” za četrdeset hiljada ljudi, sa tri stotine luksuznih vila, restoranima, dućanima, parkovima, fontanama, tržnim centrom, suvremenom bolnicom i žičarom do Bjelašnice, što su ga uzbuđenom općinstvu svečano najavili gazda kompanije Ahmed Ismail i načelnik Trnova Ibro Berilo, kolekcionar stranačkih iskaznica i čovjek koji još jedino nije bio član HDZ-a.

Neumjereno sam se i neukusno, kao što nepatriotskim defetistima i priliči, zajebavao tada kako bi jednostavnije, brže i jeftinije bilo da su projekt povjerili Indijani Džonsu iz Visokog. “Najkasnije do proljeća”, napisao sam, “dr. Semir Osmanagić bi na izvanrednoj konferenciji za novinare u Trnovu svečano objavio kako je na obroncima Bjelašnice otkrio čudesan futuristički grad za nekih četrdesetak hiljada stanovnika s fantastičnim umjetnim jezerima, na tim jezerima umjetne otočiće, na tim otočićima umjetne vile, a u tim vilama najveće svjetske zvijezde, među kojima je za sad identificirao Angelinu Jolie, Brada Pitta, Georgea Clooneya i Dinu Merlina: ovako odoka, prije nego stignu dobrovoljci i rudari iz Kreke da počnu s iskapanjima, grad budućnosti – što ga je Semir radno nazvao Bosanski resort Sunca – star je otprilike minus dvije-tri hiljade godina, što prevedeno na jezik laika znači da u svom punom sjaju neće postojati prije 4000. godine naše ere.”

Jedva je prošla i prva od te dvije-tri hiljade godina, a već u septembru je Ibro Berilo pred fotoreporterima i televizijskim kamerama u ledinu na Prečkom Polju svečano položio kamen temeljac Buroj Ozone Cityja. Rađanju čuda neviđenog, najvećeg i najluksuznijeg turističkog grada u ovom dijelu Europe – čija će gradnja, kako reče gazda Ahmed, nezaposlenost u Bosni i Hercegovini smanjiti za cijelih deset do petnaest posto – svjedočila je krema Federacije i Kantona, od federalnog premijera Fadila Novalića i potpredsjednika SDA Asima Sarajlića, do predsjednice kantonalne skupštine Ane Babić i bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića, koji je, shvatili ste, uvijek tamo gdje Arapi ulažu pare.

Ibrin veličanstveni projekt na koncu je, jasno, uspio: dva tjedna kasnije, sa veličanstvenih sedamdeset pet posto glasova, Berilo je i veličanstveni četvrti put uzastopno – sa četiri različite stranke! – potvrdio mandat načelnika općine Trnovo.

A veličanstveni Buroj Ozone City?

Nije Ibro ništa lagao kad je u Prečkom Polju obećao čudo neviđeno: toliko je zapravo Buroj Ozone City jedno čudo neviđeno da ga nitko nije vidio ni mjesec dana nakon polaganja kamena temeljca, ni dva mjeseca kasnije, ni do Nove godine, ni do dana današnjeg. Konačno, ovih dana – dvije godine nakon impresivne prezentacije četiri i pol milijarde maraka vrijedne investicije – novine su objavile kako je gazda Ahmed napustio Bosnu i Hercegovinu. A pustopoljina na Prečkom Polju ostala kakva je bila. Nikad čovjek ne bi rekao da je u nju ulupano četiri i pol milijarde maraka: na širokoj ledini samo hrpica davno iskopane zemlje i ploča s natpisom “Kamen temeljac za izgradnju integralnog turističkog grada Buroj Ozone City”, sa sve datumom početka radova. Nema vrjednijeg kamena od sibirskog Mirnyja do Sierra Leonea: najskuplji dijamant u povijesti,

Velika zvijezda Afrike, sa svojih petstotinjak karata vrijedi jedva šest stotina milijuna maraka, a komad nebrušenog bosanskog građevinskog betona što ga je u Prečkom Polju lopatom zatrpao načelnik Ibro – Velika zvijezda Bosne – vrijedi četiri i pol milijarde.

U naopakoj i uvrnutoj Bosni – to ste do sad valjda shvatili – drago kamenje se, naime, ne otkopava, nego zakopava.

U takvoj naopakoj i uvrnutoj zemlji – nije ni to neko, hm, čudo neviđeno – nestaju ljudi i stvari: prije nekoliko godina, recimo, u brčanskom je naselju Dizdaruša nestao nekoliko tona težak most na potoku Zovičici, a godinu kasnije i cijeli masivni željeznički most u Krivači u Donjem Vakufu, nestajali su u Bosni i Hercegovini i mostovi i kuće i sela i jezera, prije par godina nestalo je tako u klizištu cijelo selo Šerići kraj Zenice, a početkom ove godine – i o tome sam pisao – jednoga je jutra nestalo cijelo četrnaest kvadratnih kilometara veliko Jablaničko jezero. Da nestane, međutim, cijeli jedan, kako ono, integralni turistički grad sa četrdeset hiljada stanovnika, toga ni u Bosni još nije bilo.

Kao da je, eto, u amazonskoj džungli, a ne na livadi kraj Trnova, nestala tako pod obroncima Bjelašnice veličanstvena bosanska atlantida sa tri stotine luksuznih vila, restoranima, dućanima, parkovima, fontanama, tržnim centrom, suvremenom bolnicom i žičarom do Bjelašnice. Načelniku Ibri ostalo na koncu samo da zove dr. Semira Osmanagića: voli visočki Indijana te misterije i fenomene, ako ga on ne nađe, neće nitko.

Jebiga, nije zajebancija. Četiri i pol milijarde maraka, priznat ćete, ni u Bosni nije malo.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari