Fašizam na bosanskohercegovački način

90

Fašizam na bosanskohercegovački način – red „zaštite“ nacionalnih interesa, red ili dva lopovluka

U vikendu iza nas Evropa obilježi 70. obljetnicu pobjede nad fašizmom. Ovdje se, po onome što upratih, to ne dogodi. Posebnim je sadržajem Dan pobjede obilježio jedino glavni grad BiH. Što se ostalih državnih institucija tiče, ovaj je datum pored njih proletio k’o kraj zapuštenog groblja.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

S druge strane, iz vlastite prošlosti Evropa je naučila lekciju – i izvukla pouke za svoju budućnost. Ova zemlja, nažalost, nije ni to. Pretpostavimo da izostanak obilježavanja ovog datuma i nije najvažnija stvar na svijetu – iako, i taj detalj govori sam za sebe. Kako, međutim, ignorirati svakodnevica na koju smo desetljećima svi skupa osuđeni. Jer, sljedbenici fašističkih ideologija, koje u crno zaviše ove prostore, tu istu ideologiju na vrlo otvoren način promoviraju i danas – šepureći se, među inim, simbolima i uniformama iz četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Ali, ni to nije najgore. Na našu nesreću, u ovoj se zemlji ne može govoriti da ni odnos institucija prema fašističkoj ideologiji prati onaj koji karakterizira Evropu. Pokušajmo, uostalom, resetirati ponešto iz sjećanja zadnjih dvadesetak godina. S najviših političkih pozicija se, recimo, neke od fašističkih ideologija pokušava uskršavati kao dio široke antihitlerovske koalicije – a presude njihovim vođama prikazivati kao osvetu jednog režima.

Ni pol muke, dakako, da je i to sve. Jer, na sceni svakodnevno imamo fašizam kao filozofiju – a iza njega one koji se u javnom prostoru svakodnevno trude prikazati evropskim demokratima. I antifašistima dakako. No, odaju ih djela. Ne može se, naime, o antifašizmu govoriti tamo gdje se svakodnevno atakira na partizanski pokret kojeg je sastavnicom široke antifašističke koalicije već odavna priznala, a priznaje ga i dan danas, čitava antifašistička Evropa. Ne može, potom, antifašizma, a ni evropskoga sustava vrijednosti, biti tamo gdje se čovjeka vrednuje temeljem boje njegovih krvnih zrnaca – jer, to puno više nalikuje na filozofiju Uebermenscha nego na filozofiju antifašizma. Ne može antifašizma biti ni tamo gdje se uporno odbija donijeti Zakon protiv upotrebe fašističkih obilježja – a u bh. parlamentu to se događa godinama. Ne može antifašizma, a i evropskoga sustava vrijednosti, biti tamo gdje se logikom dviju škola pod istim krovom istrajava na podjeli djece prema boji krvnih zrnaca. Ne može se, na koncu, o antifašizmu govoriti tamo gdje se relativizira, pa i ignorira, opasnost od najezde ideologija terorizma, i gdje se ljudima koji na to upozoravaju dijele moralne lekcije.
Nabrajanje argumenata, dakako, time i ne završava. A svi oni tjeraju na pitanje, imamo li na ovu fašističku pomamu odgovora? I, ima li načina da joj se suprotstavimo?

Ja sam optimista – da nisam pokupio bih stvari i otišao. Ali, treba reći i to, borba protiv fašizma i fašistoidnih ideologija – koje ovdje uspijevaju kao u svoja najbolja vremena – neće biti ni kratka ni jednostavna. Više je razloga tome. Ovom prilikom, međutim, pažnju bi koncentrirao na jedan – kojeg valjda nitko ozbiljan više ne dovodi pod znak pitanja – da su promotori fašistoidnih ideologija u prethodnih četvrt stoljeća, nastupajući tobože kao zaštitnici svojih naroda, razvile takve metode političke manipulacije da njima uspijevaju prikriti svoje stvarne namjere i ciljeve.

Pogledajte samo odnos prema prijetnjama islamističkim terorizmom – koje ne treba ni negirati ni ignorirati. Dapače, mora ih se – a u prilog tome svjedoči i nedavno zvorničko iskustvo, i prijetnje izrečene BHRT – shvatiti krajnje ozbiljno i u vezi s njima mora postojati i društveni konsenzus i koncentriranje ukupne društvene energije kako bi ih se onemogućilo.

A što imamo ovdje? Imamo dva, međusobno oprečna, ali i dva apsolutno pogrešna pristupa. Imamo, na jednoj strani, gotovo zahvaljivanje Bogu da se pojave sličnih prijetnji i ekscesa nastave kako bi se realiziralo svoje ciljevi – one koji neselektivnim hapšenjima, demonstracijom sile i zastrašivanjima realizirati nastoji režim Milorada Dodika. Ali, imamo i relativiziranje svega toga u drugom dijelu ove zemlje, Federaciji, u kojoj se prijetnja islamističkog terorizma pokušava ignorirati ili pojave koje na nju upućuju tumačiti na samo sebi razumljiv način. A, drzne li se netko o tome i javno prozboriti, realna je mogućnost da mu se održi lekcija kakva je ovih dana od bivšeg reisa održana akademiku Durakoviću.

S druge strane, iza priča o zaštiti nacionalnih interesa se nerijetko krije goli ekonomski interes partijskih oligarhija. Pogledajte, uostalom, što se sve zadnjih tjedana događa u funkcioniranju federalne vlade. Pričom o nacionalnom interesu, naime, HDZ pokušava ponovo ovladati javnim poduzećima koja tretira hrvatskim plijenom – i ni na kraj mu pameti nije pomisao javno priznati da se ne radi ni o hrvatskim, ni o bošnjačkim ili inim, nego o poduzećima s većinskim ili nekim drugim udjelom državnoga kapitala.

Zanimljiv je, potom, način na koji se tih poduzeća pokušava domoći. Radi se, naime, o logici ucjene koja je rezultate donosila i do sada – logici, ili će biti onako kako tražim ili će uslijediti blokada svega i svačega. U slučaju federalne vlade prijetnja blokadom je i ostvarena – ministri HDZ-a nisu sudjelovali u radu vlade. A kada je ona, usprkos tome, zasjedala, to je protumačeno kao krunski dokaz ataka na jednakopravnost Hrvata. Dakle, biti će kako mi tražimo, ne bude li, nećemo doći, nastavite li bez nas to je udar na čitav narod.
Evo, što u toj vrsti političke manipulacije sudjeluju partijski prvaci HDZ-a, lider stranke prije svega. Ali, poruke isključivo stranački obojene šalje i predsjednik Federacije. Iako sjednicama vlade prisustvuje kao čelnik Federacije, u javnosti istupa isključivo kao glasnogovornik svoje partije. A to je, onda, bio razlog da ga na ustavne i zakonske obveze ovih dana otvorenim pismom upozori i

Udruženje građana, dioničara-akcionara i udjelničara u društvima i investicionim fondovima u BiH.
Zanemarimo načas i tu činjenicu. Pogledajmo, međutim, što je argumentacija i takozvanog predsjednika Federacije i njegova partijskoga šefa za udar u javnim poduzećima koje oni smatraju ekskluzivno hrvatskima. Razlog tome je, vele, neuspješno rukovođenje koje za posljedicu ima velike dubioze. A, to, najjednostavnije, ne odgovara istini.

Elektroprivredu HZ HB je, recimo, postojeća uprava od hadezeova menedžmenta preuzela u zabrinjavajućim dubiozama. I, u svom je mandatu uradila dvije stvari zbog kojih je zaslužila da joj se aplaudira – naslijeđene je dubioze savladala, i k tome je prethodnu godinu završila s četrdesetak miliona maraka u plusu. Zašto tu upravu smjenjivati? Zato jer su se, ako me se već vuče za jezik, u HDZ-u navikli da iz Elektroprivrede popunjavaju i stranačke i privatne kase svojih lidera. A to s ovom upravom, izgleda, nije moguće.

Pod hitno, potom, i iz istih razloga, obrazlaže se – jer je firma gurnuta u gubitke itd. – smjenu treba izvršiti i u HT-u. A, ni to nije istina. Ovih dana, uostalom, pročitah i službene podatke o poslovanju ove tvrtke. U 2014. godini je, ako se dobro sjećam, ostvarena dobit od osam-devet miliona maraka. Pa, čemu „sječa knezova“? Opet, zbog ambicije da se kasom HT-a banči kao i do početka dvijetisućitih.
U dubiozama, na koncu, i to je jedina istina, jeste Aluminij. Ali, to nije i čitava istina. Jer, treba znati i tko je dubioze stvorio? Je li to uprava koja je na čelu firme danas? Definitivno – ne. Naprotiv, objavljeni podaci kažu da je prvi kvartal ove godine Aluminij završio pozitivno. Otkud, onda, dubioza? E, tu je kvaka. Povijest im seže još u vrijeme 2008-2009. godine. A HDZ je ovu tvrtku kontrolirao i nakon toga, do 2012. godine – što znači da je i za dubioze najodgovorniji. Ali, zašto onda mijenjati upravu koja trendove okreće? Pa, jer se s njom iz Aluminija ne može izvlačiti kapital – a hadezeova hobotnica vjeruje da tom vrstom prava raspolaže. I vjeruje da će to još uspjeti prikazati kao hrvatski nacionalni interes.

Fašisoidna filozofija ovdje, da zaključim, u odnosu na povijesna iskustva ima i svojih osobenosti. U njezinu biću je, kao i kroz povijest, mržnja prema drugom i drugačijem. Ali, ovdje se ona koristi i kao paravan u funkciji interesa grupa i pojedinaca – u funkciji, zapravo, pljačke onoga što su generacije stvarale. I stoga prigode, kakva je Dan pobjede, treba koristiti kako bi se običnom smrtniku poslala poruka. I kako bi mu se reklo – čovječe, okreni se demokratskom svijetu, pogledaj što on njeguje a što osuđuje, postupi tako i sam, radi sebe i svoje djece. Umjesto ideologija zla, koje ljude dijele po nacionalnoj i rasnoj pripadnosti – i koriste ih kao paravan za pljačku onoga što je generacijama stvarano – izaberi ideologiju koja razlike među ljudima izvodi iz toga jesu li ljudi ili ne, jesu li dobri ili zli, žele li živjeti od svoga ili na račun tuđeg rada. Umjesto fašizma izaberi antifašizam. U protivnom, cijenu ćeš platiti sam.

 

(neznase.ba)