Piše: Muharem Bazdulj

Od raspada Jugoslavije postalo je uobičajeno da Bošnjaci obilježavaju godišnjice bitaka u kojima su učestvovali boreći se za račun imperija kojima su bili podanici. Ludilo je, međutim, eskaliralo jer se počelo i sa slavljenjem bitaka u kojima su ratovale države s kojima BiH, u vrijeme kad se bitka vodila, nije imala veze

Tamo negdje potkraj osamdesetih ili početkom devedesetih godina prošlog vijeka, ondašnja Televizija Sarajevo prikazivala je ciklus filmova australijskog režisera Petera Weira. Filmovi su emitovani nedjeljom – od Weirovog dugometražnog debija “Kola koja su pojela Pariz” do (u to doba) recentnijih filmova kao što su “Svjedok” i “Obala komaraca”. Famozno “Društvo mrtvih pjesnika” valjalo je tada ipak pogledati ili u kinu ili na VHS-u. U tom ciklusu prikazan je i Weirov film iz 1981. godine “Galipolje” koji je široj globalnoj publici vjerovatno najinteresantniji po činjenici da je u njemu Mel Gibson odigrao jednu od svojih prvih važnijih uloga. Iz australijske perspektive, međutim, pojam “Galipolje”, odnosno bitka koja se tamo vodila igra neobično važnu ulogu u formiranju australijskog nacionalnog identiteta. Učešće australijskih vojnika u ovoj važnoj bici Prvog svjetskog rata imalo je veliki istorijski uticaj na javnost tamošnjeg društva i njegovo samorazumijevanje.

Moram da priznam da doskoro nisam nešto primjećivao neki pretjeran interes bosanskohercegovačke javnosti za Galipolje. Dobro, ime Petera Weira jest ušlo u bosanskohercegovačku (i bošnjačku) književnost jer je upravo njemu posvećena jedna od najamblematičnijih pjesama Abdulaha Sidrana “Zašto tone Venecija”, ali ta činjenica nije ništa posebno uticala na ovdašnju reputaciju Weirovih filmova. Da mi je neko prije sedam dana rekao da će tematika nekog Weirovog filma postati vijest u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru, pomislio bih da se to mora odnositi ili na “Trumanov Show” (u kontekstu reality show programa) ili na “Svjedoka” (Amiši kao ilustracija religijskog sektaštva općenito), a nikako na “Galipolje”. A ipak, iz Sanskog Mosta je prije neki dan pristigla vijest da je u ovom gradu obilježena sto i prva godišnjica bitke na Galipolju. U propratnoj manifestaciji učestvovali su ambasador Republike Turske u Bosni i Hercegovini Cihad Erginay te načelnik Opštine Sanski Most Mustafa Avdagić kao i premijer Unsko-sanskog kantona Izudin Saračević. Avdagić je tom prilikom izjavio: “To je za nas velika čast i prijateljski narodi Turske i BiH će i u budućnosti ovo proslavljati i obilježavati i iz razloga što je u Galipoljskoj bici izgubilo živote i nekoliko hiljada Bošnjaka za slobodu Turske.” A premijer Saračević pak dodaje da je sve to “idealna prilika i da se nastave dobri ekonomski odnosi sa Turskom”, istakavši: “Ne smijemo zaboraviti da se godišnje izveze preko 15.000 tona mesa u Tursku, a evo i prisustvo turskih privrednika govori o zainteresiranosti investiranja.”

Od raspada Jugoslavije postalo je uobičajeno da Bošnjaci obilježavaju godišnjice bitaka u kojima su učestvovali boreći se za račun imperija kojima su bili podanici. Vjerovatno najpoznatiji primjer odnosi se na slučaj bitke na Monte Meletti. Tamo se u junu 1916. godine odigrala velika bitka između austrougarske i talijanske vojske u kojoj je kao pobjednik izišla ona austrougarska. Pošto je u to vrijeme Bosna i Hercegovina bila dio Austro-Ugarske, na tom se mjestu borila i Druga bosanskohercegovačka regimenta čiji su vojnici upamćeni po hrabrosti. Iako su zbog habsburških orijentalističkih fantazija pripadnici ove regimente nosili fesove kao dio uniforme, oni nikako nisu bili samo Bošnjaci-muslimani, nego je među njima, posve razmjerno sa procentualnim učešćem u tadašnjem stanovništvu BiH, bilo takođe i Srba i Hrvata. Ipak, samo je Bošnjacima, iz nekog razloga, ovdje stalo do toga da pompezno proslavljaju svoje prolivanje krvi za tuđe carstvo i tuđeg cara, i to, da apsurd bude veći, upravo onog protiv čije okupacije Bosne i Hercegovine su njihovi djedovi i očevi nepunih četrdeset godina ranije takođe prolivali krv.

Ipak, ako bi neko eventualno i mogao da brani tezu o dostojanstvu borbe za carstvo čiji su podanici (da ne ulazimo ovdje u raspravu koliko je aneksija iz 1908. uopšte bila legalna), postavlja se pitanje kakve veze ima Bosna i Hercegovina iz 1915. godine sa Turskom. Kad govori o Bošnjacima koji su poginuli na Galipolju, načelnik Avdagić vjerovatno misli na potomke onih koji su iselili u Malu Aziju nakon Berlinskog kongresa, onih kojima je Aleksa Šantić pjevao “Ostajte ovdje”. Oni su, međutim, dobro kaže Avdagić, pali za slobodu Turske i neke “turskosti” zbog kojih ni oni ni njihovi sunarodnici koje decenijama kasnije život nanese u Tursku neće čak moći ni da zadrže prezimena koja završavaju na “ić”. Važnost bitke na Galipolju za formiranje moderne Turske je ogromna (između ostalog, i zbog konkretne uloge Mustafe Kemala Ataturka), ali to zaista nema nikakve veze ni sa Bosnom i Hercegovinom ni sa Bošnjacima. Naročito je tragikomično kad ovakvu snishodljivost kantonalni premijer Saračević povezuje s privrednom saradnjom, odnosno sa izvozom “preko 15.000 tona mesa u Tursku”. Ima nečeg bizarno-morbidnog u ideji da se profit od eksporta goveđeg, junećeg i inog mesa štiti i osigurava time što ćeš u duhu najgore autokolonijalne ulizivačke tradicije proslavljati vrijeme i prilike u kojima si za tuđe babe zdravlje bivao topovsko meso.

 

(oslobodjenje.ba)