Hrvatska otvoreno stoji na strani svog historijskog fašizma i na njemu gradi nacionalni identitet Hrvata i vlastiti državni identitet.

Piše: Amer Tikveša

Hrvatska republika Herceg-Bosna je ustašofilni konstrukt, baziran na etničkom čišćenju, ubijanju, silovanju, pljački društvene imovine, ali i privatne, od onih koji nisu bili Hrvati. Uprkos tome, hrvatsko političko vođstvo je javno, u Mostaru i Grudama, u nedjelju obilježilo godišnjicu njenog formiranja iako ona formalno ne postoji.

Nema govora, znaju oni dobro kakav fašizam slave, ne treba tu čak ni drugostepena potvrda optužnice vođama Herceg-Bosne koja se očekuje u Haagu. Dovoljno je samo upitati se gdje su i kako su nestali toliki Srbi i Bošnjaci sa tog dijela teritorija Bosne i Hercegovine te što su oni koji su se vratili i 20 godina iza rata građani drugog reda. Isto je i Hrvatima koji se ne uklapaju u poredak Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine. Dovoljno se sjetiti sudbine Nedjeljka Neđe Galića, koji nije mogao opstati u Ljubuškom jer je u ratu pomagao Bošnjacima – ne da ostanu, već da odu u treće zemlje kako bi se spasili logora. I ne samo da on nije mogao opstati, već je i njegova porodica dugo nakon rata bila prisiljena napustiti taj grad.

No, postoji li ijedan racionalan razlog zbog kojeg bi od Hrvatskog narodnog sabora i njegovih sljedbenika trebalo očekivati humanistički odnos prema prošlosti? Po svim parametrima, Bosna i Hercegovina je proživjela moralno, intelektualno, uopće civilizacijsko posrnuće. Najizraženije je to u manjim mjestima, od kojih je cijela ta takozvana Herceg-Bosna sastavljena. Šta očekivati od gotovo do kraja primitiviziranog i fašiziranog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini? Kako da se s izgubljenom sviješću o čovječnosti usprotivi zlu?

Patronizator bh. Hrvata

Pitanje je retoričko, i to što se od njih ne može očekivati i nije toliki problem, koliki je problem što se od Hrvatske ne može očekivati pritisak ili emancipacija Hrvata u Bosni i Hercegovni da se naslijeđa Herceg-Bosne odreknu. Postoje najmanje tri razloga zašto je Hrvatska pozvana da to uradi. Prvi je što nastanak Herceg-Bosne ne bi mogao proći bez Zagreba. Drugi je taj što je Hrvatska inače u svemu patronizator bh. Hrvata. Treći i najvažniji je taj što je Hrvatska članica Evropske unije. A evo zašto je nemoguće od Hrvatske očekivati urazumljivanje političkog vođstva bh. Hrvata, a time posredno i njih samih koji takvo vođstvo biraju.

U Hrvatskoj je 23. august određen kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Evropi u 20. stoljeću. Ni tog dana iz Jasenovca nije uklonjena ploča s ustaškim pozdravom “Za dom spremni”. Jasenovac je bio dio projekta genocida nad Jevrejima, a s obzirom na razmjere zločina i prema tim narodima, sasvim razumljivo, nije rijetkost čuti ni da je u njemu proveden genocid nad Srbima i Romima. Uz brojne žrtve koje su pretrpjeli i pripadnici drugih naroda, uključujući i Hrvate, ako su bili komunisti ili su se ideološki sukobili s režimom Nezavisne Države Hrvatske.

Na jučerašnji dan bila je i 17. godišnjica političkog atentata na Milana Levara, čije ubice ni do danas nisu odgovarale. Ta je godišnjica u Hrvatskoj prešućena. Ubijen je jer je odbio u ratu učestvovati u zločinu počinjenom nad gospićkim Srbima, a poslije rata, u Haagu, ne želeći skrivanje identiteta, o tim je zločinima svjedočio. Dakle, Hrvatska otvoreno stoji na strani svog povijesnog fašizma i na njemu gradi nacionalni identitet Hrvata i vlastiti državni identitet. Takva Hrvatska je vjetar u jedra težnjama za Herceg-Bosnom.

Smrt u fašizmu

Dio odgovornosti za takvo stanje snosi i Evropska unija, zato što se ne trudi svoju članicu disciplinirati u pogledu poštovanja općeljudskih vrijednosti. Barem to može učiniti Hrvatskoj kao svojoj najslabijoj karici. Fašizam Hrvatske ne tiče se samo nje. On se tiče svih njegovih žrtava. Njegovim tolerisanjem Evropska unija tako poručuje da je ona mjesto na kojem je dobro došlo njihovo stradanje. S druge strane, ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju trebao bi, također, biti uslovljen odnosom prema prošlosti sva tri naroda. Ako je Amerika dozvolila postojanje bh. entiteta Republika Srpska kao državnog projekta za čije je ostvarenje trebalo provesti genocid, Evropa ne mora dopustiti revitalizaciju Herceg-Bosne, u čijem je nastanku također jasno vidljiva genocidna namjera.

U tom svjetlu, smiješna su očekivanja Evropske unije od Bosne i Hercegovine da svoje probleme sama riješi. Bosna i Hercegovina sama nije mogla ni početi, ni završiti rat, ne može ni riješiti njegove posljedice. Međunarodna zajednica, prije svih Evropska unija, ako ne želi aktivno rješavati problem institucionaliziranog fašizma u Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj) i pokušaje novih institucionaliziranja fašizma (Herceg-Bosna), onda su joj ti fašizmi u interesu. A ako je tako, onda baš kao ni od Hrvatskog narodnog sabora i Hrvatske, i od njih je nemoguće bilo šta očekivati.

Šta je onda moguće? Umjesto smrti fašizmu, moguća je smrt u fašizmu.

 

(Izvor: Al Jazeera)