Mrzi bližnjeg svog

166

Piše: Jusuf Trbić

Svuda u svijetu bio bi to neviđen skandal, u Bosni je posve obična stvar. Srpski poslanici u Skupštini RS otišli su, nakon obavezne građanske zakletve, u Hram Hrista Spasitelja, da se zakunu i crkvenim ocima ( ili očevima, kako vam, drago) da će savjesno raditi posao za koji su im mandate dali građani, a ne popovi. Zaklinjanje u parlamentima u svijetu je poznata stvar, i više je stvar ceremonije i običaja, nego što ima stvarnu težinu. Kome danas išta znači nečija zakletva? Ali, u svijetu su državna vlast i religija razdvojeni, tačno se zna šta kome pripada i njihovi poslovi se nikada ne miješaju. Kod nas je to sasvim drugačije, pa se ovakvi crkveni obredi ponavljaju iz godine u godinu, na svim nivoima. Ranijih godina su se poslanici entitetskog parlamenta zaklinjali pred Vasilijem Kačavendom, “đavoljim vladikom”, koji je, recimo, 2010. godine, tom prilikom, izjavio :  “Okupili smo se ovdje da molimo Gospoda da bude na pomoći svima nama, a posebno vama koji stupate na kormilo naše RS”. A zašto bi Bog pomagao samo Srbima? Na to pitanje je davno odgovorio Radovan Karadžić, onom čuvenom izjavom da je “ u ovom mandatu i Bog Srbin.” I odbornici Skupštine opštine Bijeljina redovno su išli na zakletvu i poklonjenje Kačavendi, i ljubljenje ruke voljenom Božijem ambasadoru na zemlji. Mada nisu mogli biti sigurni da su ruke Kačavendine oprane od tolikih grijeha i tolike krvi.

Novoizabrani predsjednik NSRS Nedeljko Čubrilović je, uz ovogodišnje crkveno zaklinjanje,  izjavio da su se poslanici “ pred crkvenim oltarom zakleli da će poštovati zakone RS te činiti sve što je u njihovoj moći da bi sačuvali Srpsku, kao dom svih njenih građana.” Kakve veze ima crkva sa zakonima, i čemu služi zakletva pred oltarom u entitetu kojeg, po njegovom Ustavu, čine tri ravnopravna naroda? Znači li to da su se poslanici-pravoslavci zakleli i u ime muslimana i katolika, sve o jednom trošku? I zar su poslanici izabrani da se mole Bogu i zaklinju popovima, ili to treba da rade privatno i u svom slobodnom vremenu?

Zanimljiva je i priča o centralnoj, sabornoj banjalučkoj Crkvi Hrista Spasitelja, koja je danas postala novi simbol grada na Vrbasu. Svojevremeno je na tom mjestu, od 1925. do 1929. godine, građena Crkva sv. Trojice, na vakufskom zemljištu, koje je, u ime dobrosusjedstva, Vakufski odbor u Sarajevu ustupio za gradnju prvog sabornog pravoslavnog hrama u Banjoj Luci. Tada je, pored ostalih, i banjalučki srpski list Otadžbina napisao, u martu 1925. godine, da je to “vidljiv znak vjerske tolerancije od strane vakufske uprave i značajno razumijevanje za naše kulturne i prosvjetne svrhe.” Ova crkva je oštećena u bombardovanju 1941. godine, a zatim je, po naređenju Nijemaca, potpuno srušena.

Nova Crkva Sv.Trojice sagrađena je, u vremenu od 1963. do 1969. godine, ali u drugom dijelu grada, , a 1993. godine započela je na tom mjestu izgradnja velelepnog hrama.  Radovi su trajali tokom cijelog rata i nakon njega. Prvobitna namjera je bila da se izgradi crkva kakva je nekad bila, ali su izvršene brojne izmjene. O tome piše Amra Hadžimuhamedović, član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH : “ Za njeno novo građenje upotrebljavani su najskuplji materijali i najfinije tehnike građenja, uključujući fasadu od najkvalitetnijeg uvezenog “mesopotamskog” crvenog i žutog travertina, koji je za ugradnju obrađivan u Italiji, i kupolu od pozlaćenog, a ne bakarnog lima, kakva je bila izvorna.” Temelje crkve je, u prisustvu vrha RS-a,  osvještao srpski patrijarh Pavle 17. oktobra 1993. godine – tačno pet mjeseci i deset dana nakon rušenja džamije Ferhadije. I ni jednu jedinu riječ nije rekao o vandalskom rušenju ovog bisera svjetske arhitekture. Inače, rušenje petnaest banjalučkih džamija počelo je u februaru te 1993. godine, po naređenju vlasti, i to je teklo uporedo s ubijanjem, progonom, deportacijama, zatvaranjem u koncentracione logore, silovanjima i nebrojenim zločinima nad Bošnjacima. Uvaženi srpski patrijarh Pavle, kandidat za novog srpskog sveca, ništa od toga nije ni pomenuo, ali je zato naglasio jedinstvo vjere i države, jedinstvo koje se, kako vidimo, održalo do danas. Bio je to, istovremeno, i svojevrsni blagoslov  onima koji su porušili džamije i podrška velikosrpskom fašističkom programu i njegovim akterima. A ključna razlika između nekadašnje i sadašnje crkve u centru Banje Luke, kako kaže Amra Hadžimuhamedović, “ nije u drugačijim materijalima, njihovoj obradi i veličini građevine – ključna razlika je u njenom nematerijalnom značenju. Izvorno, crkva je odražavala sklad i međusobno uvažavanje banjalučkih građana; obnovljena crkva iskazuje netrpeljivost, isključivost i trijumfalizam zasnovan na slavljenju zločina.”

I to možemo vidjeti svuda po Bosni – to arogantno, mržnjom zadojeno slavljenje zločina, tu poruku drugima gdje im je mjesto, to fašističko ludilo zaogrnuto vjerskim plaštom : crkva u Fatinoj avliji i ona iznad Potočara, crkve na mjestima srušenih džamija, ogromni križ i toranj franjevačke crkve usred Mostara, križevi iznad svih gradova u kojima su HDZ-ovi bojovnici počinili ratne zločine, a pogotovo onaj iznad Stoca, o krstu i najavljenoj gradnji crkve na Zlatištu iznad Sarajeva da i ne govorimo. Semberci se  sjećaju  gradnje Kačavendinog “Versaja” na temeljima srušenih kuća protjeranih Bošnjaka, gradnje bezbrojnih crkava, i ni jedne riječi utjehe, razumijevanja ili podrške od strane Pravoslavne crkve zbog srušenih bijeljinskih i janjarskih džamija.O pomoći u obnovi – da i ne govorimo. A mogli su se sjetiti makar dvije stvari koje nisu smjeli zaboraviti. Prvo – da je plac za gradnju najstarijeg bijeljinskog pravoslavnog hrama – Crkve Svetog Georgija, darovala Hanumica Osmanbegović, a da je plac za crkvu u Suhom Polju dala porodica Muratbegović, i da su Bošnjaci svesrdno pomagali izgradnju. I drugo : da su bijeljinski Muslimani, u najteže vrijeme, u jesen 1941. godine, potpisali čuvenu Muslimansku rezoluciju, kojom su od ustaških vlasti tražili zaštitu njihovih komšija Srba. Kao i u Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Prijedoru. Zahvaljujući njima, spriječeni su veći zločini nad Srbima u to vrijeme. Kako su im Srbi i Srpska pravoslavna crkva vratili ta dobročinstva, vidjeli smo.

Sličan scenario možete sresti u svakoj opštini u manjem entitetu, u kojem su pravoslavni vjerski praznici uvedeni kao praznici svih građana, pa imamo krsne slave svega što postoji, od entiteta i opština, do dječijih obdaništa. Sve je to entitetska vlast ozakonila, ne obazirući se ni malo na činjenicu da tu žive i oni koji nisu pravoslavni vjernici, a ravnopravni su po ustavnim i zakonskim odredbama. Uvedena je vjerska država, mada ustav države i entiteta, kao i  Dejtonski sporazum, jasno govore o sekularnoj državi. Ali, nikoga nije briga za to. Po principu : može nam se.

Nema suštinske razlike u tome ni u drugim dijelovima BiH, među Bošnjacima i, naročito,  Hrvatima, jer su nove političke elite pretvorile nekada raznoliko i tolerantno bosansko društvo u zajednicu tri etno-religijska stada, u kojima vlada mračno jednoumlje i čvrsta sprega svjetovnih i vjerskih diktatura.“ Dojučerašnji idejni kolektivizam zamijenjen je danas sljepilom masovne etno-klerikalne odanosti u kojoj, ponovo, nema mjesta za individuu, odnosno za građane sa njihovim ljudskim željama, htijenjima i pravom na ljudski dostojanstven život”, piše Esad Bajtal. Unifikacija mišljenja i djelovanja i mač religije nad glavama pretvorio je ljude u pripadnike krda, a svako ko pokuša da se izdvoji, da se odupre, da  iskaže lični stav, biva uklonjen, ekskomuniciran i prezren. Ubijeno je svako kritičko mišljenje, a bez toga nema ni kulture ni slobodnog društva. “Kad jedna kultura bude obuhvaćena religijom ili svedena na religiju, ona prestaje biti kultura, jer se okameni u religijsko-svećeničkoj formi koja pokušava konzervirati život”, piše Senadin Lavić. “Svođenje cjelokupne kulture jedne etničke zajednice na religijsku (klerikalnu) dimenziju pretvara kulturu u klerikalno-dogmatski sistem zabrana, dogmi, obredoslovlja kojim upravljaju svećenici….Tada se kultura okameni i umrtvi, jer u njoj prestaje mišljenje izvan zadatog obrasca.”

Vjerske zajednice su danas vladari života, država iznad države, za njih ne važe nikakvi zakoni, ni zemaljski ni Božiji. Ljudi su zaplašeni pred njihovom moći, pa se niko, ili skoro niko, ne usudi ni razmišljati o tome, akamoli izreći neku kritičku riječ. Moram navesti bošnjački primjer : danas je skoro obavezno pozdravljanje sa selam alejkum, mada imamo svoj, bosanski jezik i svoje pozdrave. Političke stranke, su, kao i kod druga dva naroda, izjednačene sa vjerskim institucijama, u kojima nije poželjno alkoholno piće, jer, eto, muslimani ne piju, ali su obavezni svi vjerski rituali, bez obzira na vrijeme i mjesto. Pa je posvećenost vjeri postala prvi i odlučujući parametar političke podobnosti. Umjesto da religiju stave na mjesto koje joj pripada – u privatnost svakog čovjeka, oni je podižu na pijedestal obavezne norme. Pri tome ne vide da rade isto što i oni koji dijele Bosnu, jer svođenje naroda (etnosa) na religiju patent je onih koji žele uništiti Bosnu. Njima odgovara svaka podjela, svaka razlika među ljudima, njima odgovara vjeronauka u školama, jer razdvaja djecu od malih nogu, njima odgovaraju dvije škole pod jednim krovom, njima odgovara da svaka ovca svome stadu ide. Dok se stada ne raziđu. Njima odgovara da svi imaju jedno, diktirano mišljenje, što znači da mišljenja, zapravo, i nema.

A tamo gdje se ugasi mišljenje, gasi se i život. U takvoj situaciji nestaje kulture, nema razvoja, nema civilizacije, i ostaje nam da zavapimo kao aforističar Jovo Nikolić :

“ Pomozi Bože, ako te ima.

Ako te nema, reci, da se ne nadamo.”