Ratovao bi narod, ali nema para

Piše: Dragan Bursać

Svi znate za onaj vic kad džeparoš operiše po tramvaju, a Mujo ga gleda, pa se srami.

-Pljačka fino čovjek, a ja u džepu ni feninga, veli naš junak.

E, takvo vam je stanje, otprilike, sada u Bosni i Hercegovini. Na sve strane se stvara atmosfera skorog rata. Sastaju se krizne grupe bjelosvjetske. Jedni bi dijelili BIH, drugi bi ukidali entitete i kantone, treći bi se pripajali nepostojećoj velikosrpskoj Srbiji, a četvrti se već baškare u, takođe fantomskoj, hrvatskoj Herceg Bosni.

I to je u redu. Mislim, u redu je imati neko svoje mišljenje, san, sanak ili bar snoviđenje.

Jasno je svakom pametnom koji je dobro oko lijeske sastavio da se ratovi ne vode iz patriotskih razloga ili kakvih drugih idealističkih budalaština. Preciznije, raja možda i gine zbog tih izmaštanih kategorija, ali pravi i jedini razlog za svaki rat je KORISTOLJUBLJE.

Povod, uzrok i tok rata je opet distribucija i tranzicija koristoljublja.

I zato  policija Republike Srpske nije u pravu kada kaže da  dvojica Bošnjaka iz Trnopolja nisu ubijena iz koristoljublja. Dabome da jesu! Jer, šta god ko mislio – u glavi ubice jeste ovakvo ili onakvo koristoljublje. Mi sad možemo spekulisati da li je riječ o instruisanom čovjeku koji je hladnokrvno ubio Bošnjake, e da bi raspirio međunacionalnu mržnju, ili je riječ o kockarskim dugovima, vjerskom fanatizmu, tek sve se svodi na koristoljublje.

A, svi su željni koristi.

Licemjerno je, naivno i infantilno stoga vjerovati da ovaj pogani narod u bosanskom trouglu ne bi ratovao. Ooo, i te kako bi!

Pa, već sutra bi se bijeda za vratove pohvatala i grkljane krenula čupati međusobno, samo da ne gleda bijede u svojoj avliji.

Ali, paradoksalno, upravo ta bijeda, jad i čemer im ne dozvoljavaju da se onako postarinski pobiju.

Svi znamo, naime, da je za kvalitetan rat potrebna neobično jaka logistika u vidu oružja, a koje se kupuje…paa novcem. Neće bonovima, obveznicama, karticama za poplavljene ili količinom nacionalizma u testosteronu.

Eh, davno su prošla ta romantična vremena sa samog izvora devedesetih prošlog vijeka kada je svaka prosječna familija mogla izdvojiti hiljadu dojč maraka za Kalašnjikov. Oni boljestojeći  imali su i za zolje, ose, minobacače. Elita je kao u monopolu, sjetićete se, kupovala položaje, činove i ordenje kako bi iz prvih redova, iz nacionalnih VIP loža promatrala krvoproliće. Zlatna vremena, vrag ih odnio.

Ali, kada je narečena elita poslala tuđu djecu u grobove, svoju na bjelosvjetska sve(učilišta), kada je u sretno sročenoj pljački, znanoj kao privatizacija, raskrčmila državu, narodu je ostala jedna velika nula da gleda u nju i živi od nje.

I paradoksalno, ta nula, ta bijeda ne dozvoljava uskomešanim ovčijim mozgovima da krenu u nova klanja. Džaba Dodik hoće veliku Srbiju, džaba pozivi na osvetu pojedinih bošnjačkih jastrebova, ništa od rata.

A, narodu neprijatno. Gleda u gospare koji uporno pozivaju na mobilizaciju, ukazuju na prisustvo britanskih oklopnjaka, četnika, mudžahedina, ustaša i ostalih zloduha…Gleda narod, pa se sve snebiva.

Podijelio i rasprodao ono nešto malo tandžara, a za nove nema para.

Ehej, brajko moj! Udarile poplave. Milja maraka je misaona imenica. A, ako gospar i baci milju, valja kupiti laminat, da djeca ne zakače dizenteriju. Nije to k’o nekad. Kad je od Tita ostala materijalna baza, a od Alije, Radovana i Bobana društvena nadgradnja.

Ovi glavari danas oteše narodu i zjenicu oka. Nema božjak naš ni za škiju više, a kamoli za kvalitetan minobacač.

Pa je tako taj isti kokuzluk, kao istorijska nužnost, omeđio bosanski trougao, u kome se narod poput kornjače na oklopu bespomoćno valja u svom bijesu nacionalnom. Pljuje tako svaki pravi nacionalista na komšiju preko plota, ali nekako iscrpljeno. Od neredovne ishrane i obogaljenog domaćinstva, ne mož’ dobaciti ni do tarabe, a kamo li do komšije. Agonija je to velika, rođaci. Ratovao bi čovjek naš, a nema pas za šta da ga uhvati.

Ratovao bi odmah on i za kakvu privatnu korporaciju ako treba. Ma, za bilo koga. Samo, i ono malo korporacija što je bilo otišlo je glavom bez obzira. U Albaniju, na Kosovo, Kirgistan… uglavnom, u neke srećnije krajeve.

Ne kažem, imamo mi i vrijednog svijeta koji je otišao u pečalbu, bajonetom za kruhom, pa sad ratuje od Donjecka i Pridnjestrovlja do Homsa, Tripolija i Mogadiša. Velim, dobar je i čestit naš narod. Zna ratovati za sebe i za svakoga uopšte ko ga nahrani, napoji i da mu dnevnicu.

Ali ovdje, jok! Ne garantuje niko našem napaljenku ni da će tandžaru dobiti, a kamo li da će kvalitetno ratovati i biti plaćen za puštanje krvi bratu svom.

A nije da rat ne bi svima dobro došao. Narodu najarcanom da riješi svoje “nacionalno pitanje”. Gosparima da mogu skrenuti pogled narodni sa posljednje velike pljačke energetskih resursa i međunarodnoj zajednici, koja bi konačno počela (valjda) pravdati svoje dnevnice šefovima u Briselu, Moskvi, Vašingtonu…

Pa, zamislite te divote. Evropa bi se riješila starog i nepouzdanog oružja, sadašnji lopovi bi se prometnuli nanovo u heroje, a narod bi, bar na koju godinu, opet našao smisao života.

Jebo biro, jebo ženu, familiju, izmaštane obaveze… Rov, puška, cigara.. Ma bolje je od pecanja, mašta svaki nacionalistički gologuzan. Ali… Uvijek ima ono ali, što djevojci sreću kvari.

Nema para, jebi ga. Musavac naš kome je Bog, Bil Gejts i dijete u Švedskoj kupilo kompjuter, veselo ratuje po tastauri, pljujući monitor i oponenta mu bratskog po gluposti. No, opet i on i brat mu sa druge strane ekrana znaju da to nije to. Ne može pornić nikad biti snošaj, ubijeđen je naš dvonožni bivo.

Ostaje mu samo da podvižnički maše repom, gleda raspored zborova, stolova, okupljanja i ostalih predizbornih skupova, ne bi li se dočepao mlakog piva i koje koske ispod šatora što mu gospari bacaju.

Zna bivo narečeni da se ustajala kost ne može porediti sa mladim jagnjetom na ražnju negdje ne liniji. Ali, da ga jebeš. Nema linije. Nema rata. Nema oružja. Nema neprijatelja.

Samo utvare i perverzni domaći i strani hohštapleri, koji hrane domaćeg brava dvonožnog pustim obećanjima o budućem ratu.

Pare niko i ne spominje. Ostarilo se, oćoravio, oklepilo i obogaljilo za ponovno pentranje po brdima ubudale. A, djeca neće dok im neko ne kupi oružje. I imaju pravo klinci.

Sa pravom se bune kad kažu svojim roditeljima da su jad i bijeda što im ne mogu priuštiti niti obični TT-jac. Dočim prije samo dvije decenije…

Ma, znate i sami. Nostalgija ubi gore od rata. Ali besparica ubi i rat i nostalgiju. Al’ se nekad dobro ratovalo baš, odzvanja u naci glavama modifikovani Balašević.

Eto na što smo spali.

I zato, predlažem masovnu štednju, jedno dvadesetak-tridesetak godina, pa da se narod onako ponosno, sa novim oružjima, može trijebiti. A do tada, raditi na teorijskoj mržnji i praktičnoj segregaciji. Od kolijevke. Ma, od spermića i jajne ćelije. I slijepo vjerovati voždovima, a kasnije i njihovom potomstvu. Čisto da se pojača predratni bijes.

Nego, šta ako pomru svi od gladi prije tako željenog rata? Ili ako se ono nešto preživjelih iseli na Kamčatku, Folklande ili kakvu drugu humanu destinaciju?

Ma jook! Ostaće ovdje bar trojica najupornijih, da ne brukaju naš trokut, našu Bosnu, naš ožiljak na licu svijeta, koji ne zna bi li zarastao ili bi se zagnojio.

 

(buka.com)