Piše: Saud Grabčanović

Neuspješni Osmanski napadi na gradske zidine Beča

Turski pokušaji direktnog napada na palisade postavljene oko zidina Beča pokazali su se potpuno neuspješnim. Kara Mustafina artiljerija, koja je imala topove manjeg i srednjeg kalibra, nanijela je tek manja oštećenja palisadama koja su branitelji stizali sanirati bez većih poteškoća. Zbog toga se Veliki vezir vrlo brzo okrenuo provjerenom metodu, minama. 22. jula započelo je novo tursko bombardovanje grada, u cilju da se prikrije završavanje postavljanje mina ispod dva gradska bastiona i raveline između njih. Međutim, miniranje sredine zidina je nešto kasnilo, pa je Štarhemberg dobio upozorenje što se događa. On je naredio građanima da pažljivo osluškuju u svojim podrumima i jave ako čuju kakve podzemne zvukove. Uveče sljedećeg dana dvije mine ispod bastiona su eksplodirale, a Osmanlije odmah krenule u juriš na palisade. Srećom po branioce, mine nisu imale predviđeni učinak, pa su se Turci brzo povukli. Bez obzira na to što taj pokušaj nije uspio, mine su unijele nespokoj i nervozu među branitelje. I to ne bez razloga. Treća mina je eksplodirala dva dana kasnije. Ovog puta dio palisade je pao i Kara Mustafini vojnici ponovno su krenuli u napad. Uslijedila je borba u kojoj je poginulo i ranjeno više vojnika i nekoliko oficira na austrijskoj strani prije nego što se se Turci ponovo povukli. Ovim je započela dugačka serija sličnih eksplozija i juriša, koja je imala za cilj malo pomalo uništiti gradske fortifikacije, ali i slomiti moral Bečlija. Branioci grada su ubrzo pronašli način kako da se suprostave osmanskim minerima lagumdžijama, koji su kopali podzemne tunele pomoću kojih su minirali gradske zidine i kule. Kada bi otkrili da osmanski mineri kopaju tunele oni bi odmah počeli kopati svoje tuneli i ići im u susret. Kada bi ušli u tunel koji su lagumdžije iskopale, branioci grada bi ih minirali eksplozivom. Jedna takva mina aktivirana 2. avgusta u blizini Lobela izazvala je ozbiljne gubitke na osmanskoj strani. S druge strane, to je značilo i sve veća oštećenja na vanjskim fortifikacijama, koja je bilo teško obnoviti i Turci su na taj način polako osvajali prostor…U toku opsade desilo se još nekoliko ispada iz grada, prilikom kojih su branioci grada uspjeli oteti  Turcima nešto hrane, pa čak i žive stoke koja je značila svježe meso, tako rijetko i dragocjeno već u poznoj fazi opsade grada. Kako je opsada grada dugo potrajala, hrane u gradu je bilo sve manje a dizenterija je bila sve raširenija. Grad Beč je bio potpuno odsječen od bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom (Štarhembeg je tek 4. avgusta ostvario kontakt s Karlom von Lothringenom). Zbog toga u grad nisu stizale nikakve vijesti o pomoći koje bi ohrabrile branioce. Osmanski su rovovi uskoro stigli uz same palisade, a nabacana zemlja uz njih omogućavala je Turcima jasan pogled na gradske zidine. Pokušaje turskih vojnika da spale drvene kolčeve na palisadama branioci Beča su spriječili bacanjem vode na plamen, kao i ručnih granata, strijela i kamenja na one koji su se našli preblizu. Jedan zarobljeni Turčin je bio živ oderan, a njegova koža je obješena na zidinama Beča kao upozorenje ostalima. Pored veoma ogorčenog otpora i bespoštedne borbe za svaki pedalj prostora, Turci su do 7. avgusta uspjeli savladati prvu prepreku, palisade, i janjičari su se ubrzo našli u opkopima. Dva dana kasnije uspjelo im je raznijeti dio zida koji je spajao bastion Burg s ravelinom. Za cijelo to vrijeme trajale su borbe, topovska vatra nije jenjavala, mine su eksplodirale, neke uspješno, mnoge ne, dok su ginuli brojni borci na obje strane. U Beču je otvoreno novo groblje. 12. avgust činio se kao miran dan, no onda je nova mina, ovaj put precizno postavljena ispod raveline između Burga i Lobela raznijela veći dio te konstrukcije, tako da se od siline eksplozije zatreslo pola grada. Štarhemberg je s užasom ustanovio da je neprijatelj stvorio prazninu u ravelini, gdje se utvrdio odlučan uništiti preostale prepreke koje su ga odvajale od grada. Gotovo sve predstojeće borbe vodit će se oko ovog malenog dijela zida koji je polako popuštao.

Zapovjednik odbrane grada Štarhemberg sve se češće mogao lično vidjeti na zidinama, zabrinut zbog ovog proboja, teško hodajući. Dizenterija nije ni njega zaobišla, pa su ga često morali nositi kad više nije mogao stajati na nogama. Pokušavao je održati moral svojih ljudi organizovanjem ispada iz grada pod okriljem noći. Neki od njih bili su uspješni i rezultirali su uklanjanjem brojnih turskih minera i kopača rovova. Slao je optimistična pisma iz grada sredinom avgusta, tvrdeći kako u međuvremenu Turci nisu postigli ništa vrijedno spomena, no poznato je kako je tih dana optuživao civilne organe vlasti da rade premalo na popravku srušenih dijelova raveline i opkopa. Procjene o opskrbljenosti grada hranom također su se pokazale iluzorne. Sve zalihe hrane su bile  potrošene, ispadi iz grada više nisu donosili hranu i stanje je bilo takvo da su građani uskoro za hranu hvatali pse, mačke i pacove. Zabilježeni su i slučajevi kanibalizma! U gradu su harale bolesti, epidemije izazvane lošom hranom, nečistoćom u gradu i nedostatkom čiste vode. Iako su bili u daleko povoljnijem položaju, stanje nije bilo mnogo bolje ni u osmanskom taboru, i nakon četrdeset dana opsade Kara Mustafa se suočio s prvim znakovima nezadovoljstva i pobune u svojim redovima. Tvrdoglavi Kara Mustafa se uopšte nije zanimao za moralno stanje svoje vojske, nije učinio ništa kako bi poboljšao higijenske uslove, niti je slušao savjete iskusnijih zapovjednika koji su mu ukazivali na pogreške i propuste koje je činio.

                                                                    (Nastaviće se)